Requiem jednoj velikoj ljubavi

O anđelima i ljubavi

Svjetlosni zagrljaj anđeoskog bića, ljubav ogrnuta nebeskom toplinom, utopljena u nektaru, u kapljicama sreće, u okusu drevnom,
tog božanskog pića.
Očima nevidljiv i vidljiv srcem mojim

Anđeo čuvar nad dušom vječno bdije, a kad tužne misli u srcu se roje, ta vječna straža, u srcu srcem svojim nove snove snije. Ljubavlju svojom, ljubav mojuod uljeza brani.

Anđeo čuvar, čuvar mojih tijela,očima nevidljiv, ali dušom vidljiv, sjenka duše moje, srcu straža vječna, ponekad ne znam je li doista Anđeo ili samo moje duše sjena.
Anđele moj dragi,

čuvaru moj blagi, sjeno sjene duše moje snene,


hvala ti što živim i što sjenom duše svoje snene radost života i pjenu sretne pjene, u pjenu radosne pjene, pjenušavom snagom svoje duše snene pretvaram u ljepotu vječne božje pjene. Vidim te srcem, čujem dušom tvoje poruke snene"Neboj se dušo,mi ćemozajedno ubijati tugu, pobijediti besane noći, ugasiti strah u radosnoj kupki božanske pomoći."
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagiočima nevidljiv, srcem mojim vidljiv, ti vječni stražaru na portama duše, ti vječna stražo na porti života, sjenko duše moje, hvala ti jer zauvjek čuvaš, u božjem snu, sanjane snove

Trideset i treći rođendan

"Dragi gospodine,onaj koga vi nazivate Jehova, u stvarnosti je neobrazovan demiurg imenom Jaldaboath."
"Ako je tako, dragi moj gospodine, onda sam ja spreman vjerovati u njega. On je neobrazovan i ograničen, pa mi prema tome njegovo postojanje neće činiti poteškoće. Kako je on?" citat iz teksta nobelovca Anatole France, Revolti anđela.
Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Jaldaboath zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i tako spašavajući mu život stvorila ime jalda boath, djete dođi ovamo.
Fenomenologija sna je izrasla iz učenja o duši materije i slijedeći novorođene sanjare ja njome prodirem u iskustva svijesti, zaustavljam se na granici svijesnog i nesvjesnog, dotićem ono još nespoznato i mom umu otvaram beskrajnu perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove nijanse i tonove. To je znanost koja se zadnjih godina proširila i kao dobroćudan virus zarazila na tisuće mladih umova, postala bujica koju će biti teško zaustaviti.
Priča koju ću vam ispričati se događa na vratima vremena, tamo gdje se spoznaja zrcali u istinskim dimenzijama našeg postojanja. Jedan mladi čovjek je poveo dvanaestoricu prijatelja na hodočašće dječijim umom. Otvorili su školu stvarnoga života, školu čiji moto je bio "mladosti cijeloga svijeta ujedini se u snu." Trinaestorica su neovisno jedan o drugom djecu uvodili u snove, pretvarali ih u priče koje su djeca uistinu počela stvarno i živjeti. Legende o postanku svijeta su postajale njihova svakodnevica. Djeca su izrastala u stvoritelje svako svoga života. Dobrota i ljubav su postajale procesi u kojima je uništavana svaka zla misao. Izrastala je generacija koja nije poznavala mržnju, zavist, oholost ni strah. Na svoj trideset i treći rođendan mladi je čovjek izašao u zimsko olujno jutro i krenuo prema hridi na kojoj je u djetinjstvu počeo sanjati san o spašavanju mudrosti. Bura je zavijala u starim krošnjama, more je urlalo razbijajući se o stjene, brodice u luci su nemirno poskakivale, ali nebo je bilo kristalno jasno. Na istoku je blještao dan. On pruži ruku i nošena vjetrom nakon godina čekanja na njegov dlan sleti bijela golubica i kao u onom davnom snu pred njim je ponovo stajala mlada žena očiju boje svitanja.
"Sretan ti rođendan." šapnu mu djevojka vilinskog glasa
"Tko si ti?Odakle dolaziš?"
"Živim među zvjezdama. Ovo je toliko dugo čekano jutro našeg sjedinjenja. Položio si sve ispite zrelosti, ostao si vjeran energiji koju si dobio rođenjem, proizvodio si ju i za druge i ona se tvojom zaslugom proširila svijetom."
"O kojoj energiji govoriš?"
"Što osjećaš u ovom trenu?" Čovjek pogleda u nebo. Sunce je već krenulo na svoj kratki put ka zenitu. Zimsko nebo je blještalo njegovim snom. Mlada žena je još uvijek stajala pored njega. On pruži ruke i zagrli je.
"Danas nećes nestati u suncu, danas ću te zadržati za sebe i za cijeli svijet." šapnu mladi čovjek "Čekao sam te iako više nisam znao da te čekam."
"To je energija o kojoj sam ti govorila. Sjećaš li se starca duge sjede brade. On ti je udahnuo život, njegova snaga je potekla tvojom krvi. Ti si sve ove godine slijedio nježnu nit istine i nikada nije došlo do njenog pucanja. Na njoj izrasta nova generacija, puk će pobijediti zla proročanstva, napisati novu povijest o nastanku svijeta. starac duge sjede brade je san koji ti živiš cijeli svoj život. Ti si inkarnacija ljubavi i njegova želja se polako pretvara u istinu koju će svijet spoznati."
"Tko si ti u svemu tome?"
"Tvoja dobra vila, tvoj anđeo u čuvar i od ovog trenutka tvoja ljubav. Zajedno ćemo pobijediti sve opasnosti. "
"Opasnost dolazi iz ljudskog uma." reče čovjek tužno
"Da, dragi moj, orlovi su iz svojih gnjezda ponovo poslali jahače apokalipse na zemlju. Na vrhu planine su ponovo uzdigli križ na kojem te žele žrtvovati da strah zavlada planetom, da puk padne na koljena i još jednom povjeruje u snagu izvan sebe kojoj će robovati. Slušaj glas u vjetru koji dolazi s vrha planine. To glas istine mladima, koji sanjaju tvoj san, odaje tajnu spasenja."
Bura je tutnjala cijelom uvalom Mediterana, širila se gradovima, spuštala sa svih planina i brdašaca. Nemirno more se u jednom trenu umiri i veliko jato delfina u otvorenim ustima donesoše zlato s njegova dna. S neba se k njima spusti jato bijelih golubica koje ponesoše zlatnu prašinu ka nebu. Jedan jedini orao je kružio nad morem i pokušao se domoći delfina. Mladi čovjek ugleda pticu grabljivicu i osjeti njenu namjeru. Jedino što je imao u blizini je bio odronjeni kamen od hridi na kojoj su stajali. Uze kamen i baci ga prema orlu koji je upravo slijetao na pučinu. Vjetar ponese kamen i orao urlajući pade u more koje ga u istom trenu proguta.

"Uspio si spasiti nastajanje novog pakla." reče mu mlada žena.
"Zlatni prah, koji su golubice ponijele u nebo, će kao nekada tvoje suze oploditi zemlju iz koje više neće nicati cvjetovi zla. Sve pustinje će nestati, svi kamenjari će procvjetati ljepotom života u svim rijekama će nicati zrnca zlata i vjetrom obnavljati život."
"To je legenda o Svarogu."
"To je tvoja istina."
Na hridi pored njih, na mjestu s kojega je mladi čovjek podigao kamen niknu perunika. Dok je s neba kao kiša kapala zlatna prašina, sunce se uzdizalo ka zenitu iz cvijeta se podignu spektar boja koje se kao most istegnuše do vrha planine.
"Ovaj puta smiješ krenuti duginim svjetlom ka vrhu."
"Zar ne moram proći cijeli križni put?" upita mladi čovjek
"Ovoga puta te nitko nije izdao. Pored križa već čekaju na tebe dvanaestorica. Pođi, ja ću te nevidljiva za druge pratiti."
"Ti si moj anđeo čuvar."
"Ne, ja sam tvoja dobra misao, tvoj san, tvoja ljubav."
"Kada ću te ponovo vidjeti?"
"Ubrzo, imaj još malo strpljenja. Zapamti, ti ovoga puta moraš pobijediti zlo, moraš dokazati snagu energije iz koje si nastao, skinuti zavjesu misterije sa uskrsnuća, osloboditi puk od ovisnosti nećem nevidljivom i nedohvatljivom."
"Kako ću te zvati?"
"Neki su me nazivali Magdalena, ali to je izmišljeno ime da bi puk povjerovao u čuda. Pođi, ne gubi vrijeme."

"Ali uskrsnuće je bilo u proljeće."
"Zbog tebe i tvojih misli mladost danas osjeća uskrsnuće svakog svitanja."
"Još je daleko do svitanja. Ostanimo još malo zajedno." zamoli Zoran
"U ljubavi vrijeme prolazi puno brže. Mi stojimo na hridi već mjesecima. Vjetar i hladnoća su nas zaobilazili, tama se nije spuštala jer su naša lica sjala srećom. Požuri uskoro će se roditi novi dan."
I mladi čovjek krenu duginom svjetlosti ka vrhu planine.

Jezero istine

Na vrhu planine, tamo gdje je duga doticala nebo, se prostirala velika livada puna cvijeća. Jedno veliko drvo je bacalo sjenu na sve četiri strane svijeta. Dvanaestorica su sjedila pod drvetom. Mladi čovjek priđe grupi tridesttrogodišnjaka.
"Ovo je toliko opisivano i opjevano drvo spoznaje." pomisli
"U njemu stoluje ljubav." odgovori mu Petar
"Iz njegove krošnje struji simfonija univerzuma." nastavi Ivan
"Ispod njegovih korjena je izvor života, voda koja se potokom slijeva u veliko jezero istine." zavši Matej.
Nedaleko od njih je sunčevim sjajem blještalo jezero kojem se nije vidio kraj. U daljini na pućini, su se nazirali kao male planine otoci.Uz obalu se ljuljuškao mali brodić bez kormilara.
"Pođimo do otoka." pozva ih mladi čovjek"Tamo je arhipelag uspomena, sreće i spokoja. Tu se sastaju misli onih koji su zauvjek otišli od nas, to je prebivalište onih koji su u životu istinski voljeli." reče Pavle
"Onda ćemo tamo sigurno osjetiti prisutnost starca duge sjede brade." poveseli se čovjek.
Odjednom se sunce pokrenu i iza otoka obasja drugu obalu jezera. Pred očima im se ukaza grad od stakla.
"To je Sunčani grad u kojem zajedno stanuju naši davni bogovi i puk sunca. Njih dvore vile i vilenjaci." mladi čovjek se prisjeti legendi koje mu je pred spavanje pričala majka.
"Tu onda stanuje Perun."
"Ušli smo u njegovo carstvo, a krenuli smo prema vrhu planine da nađemo i sprijećimo tvoje raspinjanje na križ." iznenada se Ivan prisjeti pravog razloga ovog putovanja vremenom.
"Između mog i vašeg carstva je bezdan koji mogu preći samo oni koji nose u sebi klicu ljubavi. Vi ste već jednom letjeli tim bezdanom i odživjeli istinu o nastanku svijeta."glas je dolazio vjetrom preko jezera.
Mladi čovjek prepozna glas starca duge sjede brade.
"Zašto smo ovdje?" upita
"Odavde ćete se vratiti na vrh planine bogatiji još jednim iskustvom, snažniji u uvjerenju, sigurniji u odluci. Takvi ćete se lakše suprostaviti sili koja je počela uništavati energiju koju vi razvijate u ljudskim srcima."
Na travnjaku pored njih se uz iznenadni bljesak pojavi starac duge sjede brade.
"Ovo je teleportacija o kojoj smo mi učili na veleučilištu." pomisli Pavle
"Da, ovo je proces koji održava cijeli svijet" starac duge sjede brade odgovori zagonetno.
"To je odgovor na pitanje Goeteovog Fausta. Što održava svijet u njegovoj dubini? Naše pitanje je što ga čini homogenim i otpornim na ubilačku energiju zlih misli? Što je to što nas ujedinjuje s univerzumom, što nam otvara puteve u vječnost i beskonačnost sna?"
"Kada su snažni umovi prodrli u dušu materije i otkrli snagu energije, činilo mi se da je otkriven put ka spoznaji sna. Vjerovao sam u pomirenje neba i zemlje, u prestanak ubijanja i ranjavanja, u jedinstvo sna."
"Ali ste se prevarili" prekinu ga mladi čovjek" toje bio početak najokrutnijih ratova koji još uvijek traju."
"Da, s otkrivanjem duše materije je počela epoha novog naučenog neznanja. Uvedeni su zakoni nejasnoće i otvorenih mogućnosti, ali tajnu o energiji svjesne spoznaje još nisu otkrili. U vama leži klica spoznaje, vi ste momčad koja može izvan laboratorija, u stvarnom životu prodrijeti u dubinu uma i dokazati moje postojanje u svakom čovjeku i svakoj travki, u svakom cvijetu i svakoj životinjici."
"Tko si Ti?" upita ga mladi čovjek "Jesi li ti Bog?"
"Bog je samo riječ koja je toliko korištena da je već davno izgubila ono značenje koje su joj nekadašnji moćnici odredili. Ja sam samo proces vječnog održanja enrgije."
"Iz čega si Ti nastao?"
"Ja sam ostatak jednog davnog života, klica koja je preživjela umiranje jednog davnog svijeta."
"Dakle početka uopće nema, sve je samo prelaženje jednog u drugo." mladi čovjek osjeti uzbuđenje nove spoznaje.
"Zbog toga je izmišljena riječ koja krije tajnu ljudskog neznanja."
"Ti si sada čovjek. Izgledaš kao i mi, tebe crtaju upravo tako kako izgledaš. Znači već su te mnogi vidjeli."
"Ja se pojavljujem u tom obliku da bih lakše s tobom komunicirao. Ja nemam krvi ni kostiju, ja sam atrapa Boga kojem puk predaje vlast i odgovornost, atrapa u čije ime se vode ratovi, ja sam opravdanje za mnoga ubistva i bezbroj podvala. Ja sam uzrok zavjere koja se u ovim trenutcima sprema na tvoje smaknuće."
"Ti si misao, ti si želja i ljubav, ali kako si stvorio ovaj prostor koji do sada od smrtnika nije otkriven."
"Vi ste svojim dolaskom stvorili ovaj prostor i mene u njemu. Vaše ujedinjenje i vaše znanje je oblikovalo vaš zamišljeni raj i grad sunca i jezero istine i arhipelag uspomena, spokoja i sreće."
"Gdje si ti kada smo mi na zemlji?"
"Ja sam misao univerzuma koja postaje bogatija svakom smrti dobrih ljudi. Ja nastajem uvijek iznova, jačam ljudskom srećom, obnavljam se vašom ljubavi. U meni su skriveni umovi svih dobrih ljudi koji su vas smrću napustili."
Njegov glas se mješao s tonovima vjetra. Starac osluhnu.
"Oni dole su već nestrpljivi. Ljudska zla misao se širi kao zaraza, napada čak i jadne životinje. Od nje umiru i ptice." nastavi starac
"Što trebam učiniti?" upita mladi čovjek.
"Ti svojim postojanjem već činiš sve. Tvoj odlazak u planinu je uzbudio srca tvojih učenika." a onda se obrati dvanaestorici
"I vaših. Mladost je krenula za vama ka vrhu. Povorke mladih ljudi struje zemljom, iz dvanaest gradova pješaće mladići i djevojke, pridružuju im se djeca iz ostalih dijelova zemlje. Oni ne viću, ne urlaju, ne nose protestne plakate. Koračaju tiho, uzdignutih glava s osmjehom na licima. Ja čujem njihove misli koje se kao ljubav šire svijetom. Na svim svjetskim trgovima stoji nova generacija i smješi se ka nebu. Sunce će ovoga jutra izaći u isto vrijeme na svim stranama svijeta, zlatna prašina će se prosuti po svim zemljama, nebo će se pretvoriti u jednu jedinu dugu i ujediniti sve misli u jedan san."
"Kako ćemo se vratiti na planinu?"
"Snagom svoje ljubavi. Pogledaj nebo već blješti duginim bojama. Krenite u beskonačnost, ovo je trenutaka ostvarenja našeg zajedničkog sna."
Mladi čovjek pogleda u nebo i osjeti energiju koja ga ponese u trenutak. Dvanaestorica krenuše za njim.

Golgota

"Što nam to oni hoće dokazati?" upita jedan mladić grupu s kojom je sjedio na proplanku i promatrao izlazak sunca.
"Da naši učitelji nisu Bogovi." reče mu blago djevojka naslonjena na njegovo rame.
"Pa mi to znamo, mi znamo da ljepota dolazi iz nas samih, da su svitanja trenutci našeg stvarnog buđenja i da je uskrsnuće svakodnevna pojava."
"Oni će ih sigurno ubijati da bi nama dokazali da je njihovo učenje laž." djevojka iznenada shvati istinu u pozivu na sudbonosno svitanje.
"Moramo ih upozoriti."uzviknu mladić
U tom trenu bijele golubice koje su kao i svakog jutra slijetale na travnjak pored njih poletješe u nebo.
"One će ih obavjestiti." reče mirno djevojka."A mi moramo krenuti, ako hoćemo na vrijeme stići do vrha planine."
Iz svih gradova su krenule kolone mladih ljudi koji su cijelo vrijeme šutili i mislima sudjelovali u sudbini mladog čovjeka i dvanaestorice.Na proplanku podno planine je sunce sjalo zlatom. Mladost je promatrala nebo i let bijelih golubica prema moru. Vidješe i ogromnog orla kako ih slijedi. Kada su se bijele ptice vraćale prema planini orla više nije bilo. Nebo je blještalo zlatnom kišom, a ka vrhu planine se iznenada podigla duga.
"Bilo bi krasno prošetati duginim bojama i otići do onog oblaka u kojem se krije vrh." reče dječak velikih tamnih očiju.
"Možda ćemo jednom, kada odrastemo, naučiti i korake sna i moći lutati nebom." šapnu djevojčica duge plave kose.
"Učitelj kaže da materija sna dolazi s neba, da su to sitni končići koji plešu za nas još nevidljiv ples i sviraju za nas nečujnu muziku."
"Pogledaj onaj oblak, izgleda kao kočija."
"Tko sjedi u njoj?"
"Mislim da je to sveti Nikola koji nam donosi poklone."uskliknu djevojčica.
Djeca su zadivljeno promatrala srebrenastu Trojku letećih konjića. Iz kočije sav u bjelom izađe starac duge sjede brade i srebrenim stepenicama se spusti k njima.
"Tamo gore na vas čeka učitelj. Pođimo da stignemo na vrijeme." reče zaštitnik djece i putnika.
"Što će se dogoditi gore?" upita ga dječak
"Čudo."
"Čuda se ne događaju, čuda su dio nas samih. Učitelj kaže da mi svojom energijom određujemo ono što će nam se događati."
"Ovo što će se danas dogoditi je izvan vaše moći, to organizira neka vama, do danas, nepoznata energija."
"Ali ju mi svojim mislima i svojom ljubavi možemo usmjeravati." ustraje tvrdoglavo dječak i onda iznenada zašuti.
Ispred njih se pojaviše kolone već pomalo umorne mladosti koja je pješačila već danima. Iza njih su nadolazile nove grupe. Šutnju i tišinu su razbijali udarci bure u krošnjama stoljetnih šuma.

Starac prosu ispred njih Jakovljeve stepenice ka vrhu.
"Ovo je kao u "Božanskoj komediji." reče djevojka prekrasna osmjeha.
"To je znak da smo stigli do vrata neba." grleći je odgovori mladić nešto stariji od nje"Umorna sam od ovog dalekog puta, ali mi se čini kao da se nalazimo podno naše planine pune tajnovitih bića koja će nam pokazati put."
"Uspet ćemo se ovim stepenicama do vrha."
Sve povorke se spojiše u jednu i počeše se uspinjati srebrenim stepenicama.Na vrhu je porota već sjedila na drvenim tribinama. Trinaest križeva je stršilo u nebo. Muškarci s maskama na licima su stajali oko križeva. Po snijegu su sjedili umorni dječaci i djevojčice, mladići i djevojke, a novi su nadolazili. Bilo ih je na tisuće, ali se nije čuo ni jedan glas. Tišina koja se širila vrhom planine je postajala za porotu sve neugodnija. Utihnuo je i vjetar, sunce se polako dizalo, a nebo mjenjalo tonove boja dok nije postalo spektar duginih boja. Ogromno jato bijelih golubica je letjelo iznad platoa i iz njihovih kljunova je umjesto gugutanja počeo padati zlaćani prah.Mladi čovjek i dvanaestorica su stajali ispred križeva. Iz perunika se polako slične svilenim trakama pojaviše vile i zaplesaše svoj vilinski ples.Tisuće glasova odjednom zapjeva
"U jaslicam prostim rodio se bog koji s neba siđe radi puka svog....................."
Muškarci s maskama na licima krenuše prema grupi u želji da ih savladaju i okuju na križeve. Vile ih opkoliše i zapetljaše njihove ruke u čvorove.
"Priznajte ovoj mladosti prevaru, odajte im svoje mađioničarske trikove." sa drvenih tribina zaurla porota.
Mladost se počela smijati. Njihov smijeh je odjekivao planinom i vraćao se s neba kao jeka. Mladi čovjek i dvanaestorica su se isto smijali. Smijeh je zvonio kao zvona sa svih katedrala, zvona koja najvljuju uskrsnuće.
"Ovo je svitanje koje svjetlošću stuparasprši tmine grijeha.Ovo je svitanje koje danas po svem svijetu one,što u ljubav vjeruju,od tmina grijeha i od opačina otima,vraća milosti i pridružuje svetosti.Ovo je noć, u kojoj je ljubavraskinula okove smrtii kao pobjednik stala među nas"
Glas je dolazio s neba vjetrom koji je raznosio zlaćanu prašinu svijetom. Smijeh kao zaraza, smijeh sretne mladosti otvori vrata neba i na njima se ukaza starac duge sjede brade.
"Ovo je Bog." pomisliše djeca i njihove misli se spojiše u energiju iz koje se vrh planine pretvori u beskrajni prostor pun sunca.
"Ne, ja sam samo dio vašeg sna, ja sam ruka majke koja vas miluje kada ste bolesni, pogled oca kada učinite pogrešku, osmjeh učitelja kada naučite zadaću, vaše uzbuđenje kada sretnete ljepotu u drugim očima, vaše suze kada ste tužni i vaša ljubav koju nosite u sebi."
Djeca su se smijala i držala za ruke, tisuće stisaka je stvorilo obruč u kojem je, kao crna rupa, stršala drvena tribina s porotnicima.
Starac nastavi:

"Vaš smijeh je umor, koji ste osjećali, pretvorio u krepost. Ostanite vjerni sebi, ostanite vjerni snazi vaše ljubavi. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove zamišljene vječnosti. Raj, koji mnogi koriste kao zamku za nesigurne, je tu među vama u vašem snu koji živite. Vi nosite beskonačnost u konačnosti vaših tijela."
Smijeh je postajao vjetar i glas starca, koji je nestajao u zlaćanom oblaku, se mješao s njim. Drvo koje je u tom trenutku izraslo na vrhu planine baci sjene na sve četiri strane kamenjara. Križeva više nije bilo, na njihovim mjestima su procvali grmovi bijelih ruža, kao znamenja, koji će potsjećati na pobjeđenu zlu misao i uskrsnuće ljubavi.

Spustila se sunčevom svijetlosti u njegov san i on je vidje istu kao onda, kada ju je u jednom svitanju po prvi put ugledao ratnik sunčeve svjetlosti, kako lebdi bosonoga, kao vizija, iznad velike rijeke bez povratka i govori:

Budim se zbog sunca koje
miluje svitanje,
budim se zbog osmijeha neba,
zbog ljepote moga i tvoga buđenja i
volim te pogledom, sluhom i okusom.

Budim se i zovem te
krenimo do kraja svijeta
dotaknimo rosu na travi
te čudesne dragulje,
darove sretnog buđenja.

Ratnik sunčeve svijetlosti zadivljen trenutkom promatra mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu. U njenu dugu kosu, uplitale su se zrake tek probuđenog sunca. Omamljen tim čudesnim sjajem, ratnik šapnu:

Budim se zbog ljepote svemira i vremena,
te daleke ljepote skupljene u naše
ovdje i sada.
Budim se
zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova na kojima slušamo tišinu,
budim se
zbog parkova u kojima pjevaju ptice
budim se zbog istine u srcu,
zbog sreće,
zbog osmijeha kamenih spomenika,
zbog prerano zaspalih prijatelja

U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo, ali danas se rijetko tko odluči plivati uz rijeku bez povratka. Ono što je ugledao u oblaku sunčane prašine bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni treptaj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, život pun sjećanja, misli i osjećaja.

Budim se
da nebo ne bude krletka dušama
nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.
Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe
zbog svih okrutnosti svijeta.

Očima tamnim kao noćno nebo koje se javlja između zvijezda, ona se za trenutak čvrsto zagleda u njega, kao da je sam njen izgled bio očigledan odgovor.

Budim se u ovom svitanju
drukčija i nova
budim se,
a ti šapućeš
mirisom sna, okusom meda,
cvrkutom ptica
probudi se ljubavi,
rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.

To je bila duša istine. Drugi ju nazivahu Majkom nad majkama, ali ona nije bila tako stara, ona nije starija od vlati trave koja treperi na vjetru, na kojoj jutarnja rosa zrcali sreću buđenja. Ona je lice ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjedini čovjeka i ženu u ljepotu postojanja.

Budim se i otvaram oči
tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna
krenimo zajedno do kraja svijeta dok
voda bešumno protiče,
probudimo se sjedinjeni u obećanju
da ćemo izaći među koplja
sunčeve svjetlosti
hrabro koračati među opustjelim srcima
i u svakom zrncu pjeska
zrcaliti ljubav i istinu života !