Poetičnost sna

Možda je potrebno da vam objasnim iz kojih korijenja je izrasla ova priča o ljubavi, znanju i vjerovanju. Bilo je to davno kada sam u svojim mladalačkim snovim lutala legendama i razgovarala sa vilama i vilenjacima, kada sam ulazila šunjala se šumercima, ulazila u drevne dvorce i zamišljala da se nalazim na jezeru sreće, na otoku snova, u magli Avalona, u Merlinovom kristalnom dvorcu. Sanjala sam opjevani, opisani svijet čarobnjaka, magicusa, poeta i osluškivala zvjezdani šapat njegovih duša.

"Ulazim snena u svjetlosni dvorac

hodeći stazom od kristalne pjene

dok vesela sjenka, želje moje tvorac

prede anđeoski trag moje duše snene.

Treperavo zdanje, simfonija neba

nevidljive strune sa početka priče

Merlinivu ruku srce moje treba,

da u stadu sreće sretno jutru kliče.

Oblačići bijeli, lepršava anđeoska lađa

veselo izranja u snovima kao davna sjeta

neka drevno- nova želja u meni se rađa

fatamorgana u pustini izgubljenog svijeta.

Hram ljepote, oltar novog svijeta

ljubavni žrtvenik od svjetlosnih niti

čarobnjaka ruka čudesno, bez dlijeta

strunama dobrote moju dušu kiti.

Treperave strune svjetlosnoga grada

život u njem iskri sreću, srećom diše

sjedinjene u ljepoti božanskoga stada

strune neku novu istinu o ljubavi pišu.

U dubuni duše grad od svjetla spava,

budi ga lahor, dodir zvjezdane tišine

Merlinovom rukom požnjevena strava

srcu daruje Avalon sanjane miline."

Napisah ovaj stih iz ljubavi prema anđeoskom svijetu u kojem sam odrasla, prema kraljevstvu čarobnjaka, iz ljubavi prema vilinskom svijetu u kojem sam provela sretne trenutka djetinjstva. Uspoređivala sam naše legenda sa svjetskim legendama u kojima vilenjaci i čarobnjaci nisu tek štovatelji drveća, izvora, stijena, nisu tek mitska šumska stvorenja i duhovi vatre, zraka, zemlje i vode. Oni su bili ujedno bio i liječnici, iscjelitelji, filozofi, astrolozi, čarobnjaci, vidovnjaci, pjesnici, glazbenici i učitelji. Šaputala sam u snovima riječi pretvorene u u staklene perle kojima sam se igrala i igrajući pisala pjesme, svoje svoje istine, svoje snove. Iz tadašnjih zapisa je izrasla ova priča o vilama koje sam susretala slavenskim legendama. Poželjeh napisati novi manifest životu, oživijeti legende o vilama i vilenjacima i pokušati je i živjeti. U vilinskom svijetu nema prostora i vremana, u njemu se kriju strune koje trepere o tajnama naših predaka, o vječnoj istini da u svakom čovjeku postoji dobra i zla strana osobnosti.
Morgana Le Fey, mitska sestra kralja Arthura je u legendi prikazana kao zla vještica i kao Merlinov dvostruki identitet. Morgana je bila i zla sudbina Giordana Bruna. U mojoj priči postoji nekoliko zloduhova, zloduhova koji zaustavljaju mladoga Merlina, mladoga Zorana na njegovom puta ka prosvijetljenju duše i ostvarenju želje starca duge sjede brade. Neka riječi postanu djela, pomislih, neka davne legende ponovo ožive u nama. Probudih još jednom uspavano dijete u sebi, šapnuh snena u veliku tišinu tamne strane kristalnog dvorca, u onaj njegov ugao u kojem vjekuju zlodusi, u kojem se kriju zlodusi koji šalju jahače apokalipse i truju zrak u kojem niću cvjetovi sreće i ljubavi.



U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumenilo znakovima ljubavi. Izgledalo mi je kao da su gnjezda iz kojih su izlijetali jahači apokalipse nestala, kao da ih je zameo vjetar tek probuđenih želja. Vidjeh misao o ljepoti života isprepletenu u svjetlost koja je bdjela nad rodilištima.
San se, kao velika svjetlost nedefiniranih boja, spustio nad izgorjelu zemlju. Na pozornici života snenost odvodi puk u neki novi svijet, u kraljevstvo metafizike gdje on susreće anđele i demone, svoje rađanje i umiranje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji nam je sanjar ostavio.


Naučivši od njega opraštati, ja danas ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara. Tek sada spoznajem da se zaistinu može i budan sanjati i da to onda nije debeli pokrivač noćne tame, nego koprena isprepletena od jutarnjih mirisa. U njoj osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu hrvati. Tako se oslobađam još jednog dualizma, san i java se organski spajaju u trenutak u kojem trajem.

Mjeseče,
moj sneni ljubavniče!
Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni
Noćas me dragane dodirom ne budi
Duša moja, tvojim sjajem ogrljena
U nezemaljskom kraju izgubljena
U kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi
Obasjava me srećom, ljepotom me krijepi,
Vatreno plavičastim sjajem za zlo slijepim.


Mjeseče!
Moj drevni sneni ljubavniče
Tvojim zagrljajem budiš ono davno znano
Putove kojima se duša u ovo tijelo vraća
slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice
dok more života nudi okus vrulje s naznakom slano,
Duša moja grli svjetlost tvoga bića
I s ljubavlju slatkasto- svjetlosni zagrljaj uzvraća.


Mjeseče!
Moj drevni ljubavniče
Zagrli me lavom vulkanskoga sjaja
Plavetnilom nebeskoga zmaja
Zvjezdanim krijesnicama bez kraja
Putokaz na zvjezdanim stazama,
na Svemirskom beskraju raskršće,
u nepostojanju trenutak istine mi budi,
jer kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi
u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće
sretna osjećam da me ljubav u snove snubi.


Mjeseče!
Dragi moj sneni ljubavniče!
Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san!

Budeći se, ja nastavljam živjeti taj trenutak i svjetske granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u potkovicu nacrtanu na globusu, dobija za mene drugo značenje. Slika mlade žene očiju boje svitanja postaje misao koja me spaja sa sanjarevim snom.
Golubica me nosi u plave daljine gdje susrećem božanstva koja su prisustvovala njenom rođenju.
Na pozlaćenom prijestolu sjedi starac duge sjede brade. Njegove blage oči pozdravljaju moj dolazak. Golubica sleti na njegovu pruženu ruku.
"Boginjo, tvoj preobražaj u zemlju kojoj sam udahnuo život je najljepše svjedočanstvo ljubavi" reče tiho milujući glavu ptice na kojoj sam doletjela.
Golubica sleti sa ruke i ja se spustih na tlo pored nje. Umjesto golubice je pored nas stajala prekrasna mlada žena. Njena duga kosa je u sebi krila ljepotu jesenskog pejsaža sa sjevera, a oči ljepotu svitanja sa juga. Obučena u haljinu satkanu od vlati trave i ružinih pupoljaka ona je mirisala tek obranom lavandom.
"Udahnuo si mi život, ali ja još uvijek lutam tvojim snovima. Tamo gdje vjekujem se još uvijek rađaju demoni koji ne stvaraju energiju koja me hrani." njen glas me potsjeti na žubore brdskih potoka.
"Ti si ljubav." reče joj starac blago
"Ja sam tvoj san o ljubavi. Oni tamo rječima, podizanjem ruke na stranu gdje misle da im je srce i vječnim zakljinjanjem, samo misle da me vole."
"Ti si utjelovljenje moga sna, moraš još malo izdržati."
"Dok je sanjar propovjedao ljubav, osjećala sam blizinu ostvarenja tisućljetnog sna." njen glas je prelazio u bujicu rijeke poslije kiše.
"To su suze žena i majki u koroti i suze onih koji žale za ljubavi." pomislih promatrajući lice čovjeka na prijestolju. Starac duge sjede brade dobi druge crte lica.
"Ušla si u moj san i sada ostani u njemu." reče mi sanjar s krunom od zvijezda na glavi
"Došla sam tražeći izvor u svom snu."
"Došla si nošena golubicom, jer jedino ona zna put ka meni."
"Gdje se nalazim?"
"U panteonu, iznad vrha planine s koje je tvoj puk ugledao more i osjetio beskonačnost."
"Ovdje su božanstva drugačija."
"To su božanstva koja su puk pratila na dugom putovanju do uvale."
"Zašto ih se puk odrekao?"
Mlada žena pruži ruke prema meni i ja se nađoh u plavičastom oblaku istine o početku plemena. Oborenih glava sjedeći uz vatru muškarci i žene su pjevali dobro poznate Božićne pjesme.
"Oni slave tvoje rođenje."reče boginja starcu duge sjede brade.
"Tko se rodio?" upitah znatiželjno
"Rodio se kralj kojem sam poklonio uvalu Mediterana."
"Ti si živio u njemu" rekoh tiho
"Osjetio sam u plemenu energiju dobrih ljudi i povjerovao da će osjetiti ljubav."
"Kada su se promjenuli?"
"Kada su jahači apokalipse krenuli svijetom."
"Oni vladaju samo slabima."
"Da, ali ti slabi s njihovim moćima naplaćuju danak kod dobrih." boginjin glas je postajao olujno more.
"Spusti još jednom Čovjeka u domovinu." zamolih ga tiho
"Spustio sam se, u onom svitanju kada je sanjar umro, kao ljubav u koljevku jednog rođenja i ona će možda ovoga puta zavladati obalom ovog prekrasnog mora na granici između dva neba."
"Moja domovina nosi ime koje joj nadjenuše stranci"
"Tvoje pleme je uvijek trebalo tiranina da ga ujedini."
"Zar si zbog toga poslao luđaka?"
"On je bio samo jedan od mnogih koji nisu osjetili ljubav i nisu znali iz energije koja se širila oko njih stvarno ostvariti san."
"Čiji san?"
"Moj"
"Ispričaj mi san"
"Bila jednom jedna djevojčica, duhovna kćerka kralja i Čovjeka, rođena da bude duša svijeta, da ujedini u svom srcu sva plemena i ostvari moj san." poče starac svoju priču
"Zar to nije bio dječačić u štalici?" upitah znatiželjno
"To je bilo puno prije njega."
"Zar smo mi i onda postojali?"
"Svi su postojali prije njega, on je bio samo moja želja da pokažem plemenima moje postojanje. Htjela si čuti priču o početku sna?"
"Kako se zvala djevojčica?"
"Europa. Mnogi su vjerovali da je ona Feniksova kćerka, drugi da je kćer kralja od Fenikije. Priče o njoj su nastajale i ostajale kao mitovi koje ste vi učili. Po predanjima se ona rađala u različitim vremenima i u različitim djelovima svijeta. Bila je lijepa i mnogi su je poželjeli za ženu, mnogi su je lovili, ali ju je samo jedan prevarom uhvatio. Moj san se počeo ostvarivati kada su njenim imenom nazvali jedan dio planete na kojem je sjahala sa Zeusa preobraženog u bika. Vjerovao sam da će ona, boginja s moćima ljubavnog zanosa uspjeti ujediniti plemena i moj san pretvoriti u javu. No to je bila zabluda starca duge sjede brade. Ona nikada nije stigla u ovaj dio svijeta, ostala je među oblacima i tu već miliunima godina luta." glas mu je bio drugačiji i ja odjednom ugledah starca kako pruža ruku ka Čovjeku. Dlanovi se spojiše i prostor oko nas zasja novom svjetlosti.
"Tako zamišlja puk stvaranje svijeta." reče mi starac
"Ja znam da je bilo drugačije, ti si energija koju svatko tumači i osjeća na svoj način. Tvoje tijelo je slika mog emocionalnog uma, tvoja slika je ideja umjetnika, ali mene zanima tvoja duhovna kćer Europa." rekoh mu nestrpljivo
"Ona luta još uvijek mojim snom kao i ljubav. Ponekad umorna od igre sa plodnošću i neuračunjljivošću mora, ona sniva na njegovim pješčanim plažama. Bude je opasnosti koje osjeća u zemljama, granicama, izraslim zidovima, srušenim hramovima. Tada je taj osjećaj pretvara u sintaksu povjesti i ona umorna ponovo sniva o ljubavi. Ostarjela ljepotica i još uvijek razmažena mlada ljubavnica, ona već tisućljećima podnosi lažne ljubavi. Kada je zarobe jahači apokalipse ona jaše s njima i spoznaje ljudsku izdaju."
"Zar joj ti još uvijek nemožeš pomoći? Zašto je ostavljaš na milost i nemilost onih koji joj trgaju tijelo i ranjavaju srce?"
"Tragedija je u tome da sam stvarajući energiju početka odredio da se suprotnosti ujedinjuju u harmoniju, a Europa i ljubav su toliko slične da su sukobi među njima neminovni. To je zabluda sa početka sna."
"Promjeni njegov kraj, preobrazi ga u bajku sa sretnim završetkom. Moja domovina je samo jedan mali dio tvog sna, ali tamo si sam želio vjekovati." rekoh mu naivno
"Europa je simbol ljubavi i samo oni koji spoznaju njenu energiju mogu živjeti u njoj. Jednom sam preobražen u siromaha lutao zemljama i tražio Ljubav. Kucao sam na vrata bogatih vila i prosio Ljubav. Izbezumljeni pogledi domaćina i domaćica su odavali njihovo neznanje. Bacali su novčiće u moj šešir i brzo zaključavali ulaze u svoje hramove. Zaustavljao sam se pred crkvama poslije misa posvećenih meni i pružajući ruke molio malo ljubavi. Vjernici su me gledali s nepovjerenjem i odlazili. Molio sam prolaznike, oni su me slali u Bordele, molio seljake na poljima oni su mi davali pola svoje užine, ali nitko do jednoga nije upitao što ja to uistinu tražim."
"Tko te je upitao?"
"Bilo je to jednog davnog proljeća u kamenjaru iza sedam vrata. Dječak se vraćao iz škole i veselo skakutao prašnjavom cestom. Pojavio sam se pred njim iznenada i on nespreman, ali sabran pogleda moje halje i upita prije nego sam uspio progovoriti: "Jesi li ti siromah?"
"Jesam."
"Jesi li gladan?"
"Nisam, seljaci su me nahranili."
"Ti prosiš da bi preživio."
"Ne, ja prosim da bih dokazao život."
Dječak me pogleda svojim toplim očima i upita:
"Što prosiš?"
"Ljubav." odgovih tada već radoznao
"Ljubav? Ah znam, ljubav je Bog, on nas je stvorio da bi ljubav živjela." odgovori tek izrastao školarac.
"Ti si ljubav dragi moj dječače."
I dječačić oskakuta dalje kličući:"Ja sam ljubav, ljudi moji ja sam ljubav." I on bi ljubav u tvojoj domovini. On je jedini imao snagu ujedinjenja, on je jedini mogao ujediniti plemena u moj san."
"Misliš na sanjara."
"On se jedini nije preobražavao, nije kao rogato čudovište iz zasjede napadao Europu, nije ju prisiljavao da ga voli, on je volio njenu južnu obalu, njene pješčane plaže i njene kamenjare. Za njega je himna bila ljubav bez dizanja ruke ka srcu. Njegovo srce je kucalo u njenim rijekama i potocima, on je svojim pogledima gladio jesen u njenoj kosi i volio južna svitanja u njenim očima."
Pored nas je još uvijek stajala djevojka očiju boje svitanja:
"Sanjar je umro nedokazavši puku svoju ljubav."reče ona tužno preobražavajući se ponovo u bijelu golubicu.
"Ja moram napustiti tvoj san." rekoh sjetno starcu
"Ti ćeš u njemu trajati. Gledaj očima srca i ponovo ćeš prepoznati ljubav u očima jednoga koji stane pred puk i pozove ga u san."
Priča o djevojci Europi koju sam slušala na rubu svjesti u zagrljaju žene koju nazivam domovina mi otvori još jedan prozor spoznaje. Starac osjeti tu spoznaju i reče mi miroljubivo:
"Sve ono što si naučila moraš sačuvati kao znamenje. Tvoja misao mora ostati i tvoja istina."
"Kako vjerovati u znamenja koja su natopljena krvlju. Zar mogu zaboraviti da su oni koji tebe slave i u tebe vjeruju ubijali dječicu, palili ognjišta i na lomačama spaljivali ljude?"
"Oni nisu slavili mene, nego vlast koju su, mojim postojanjem u srcima slabih, iskorištavali."
"Ali i sam početak povjesti plemena je ispisan krvlju."
"Odživi još jednom početak, neka te golubica odvede do crkvice svetoga Križa, tamoje početak mog postojanja u tvom plemenu. Vaš udio u sudbini kontinenta se u proteklim stoljećima manifestirao kroz vaše pripadanje katoličkoj koncepciji svijeta koja je ukidajući granice kulturnih krugova Europi pružila jedinstvo, ali ju je i duhovno uniformirala. Našli ste se u velikom središtu iz kojega se inspirirala kultura i nastajala civilizacija. Na početku barbari, vi sto se zaustavljanjem u uvali Mediterana, na granici između dva neba morali odlučiti na koju stranu će te gledati. Sa zapada je stiglo ono što je u tom duhu bilo veliko, a vi ste to ne samo prihvatili, nego na toj veličini i stoljećima surađivali. Iako se dogodilo u vremenu prve kataklizme, kada je razvoj civilizacije lomio slobodu pojedinca, ali i plemena, čovjek je potražio utjehu u tom velikom, ne shvaćajući da to veliko nosi u sebi"
"Bila sam već u crkvici i znam da je tamo ostala ploča koja svjedoči te početke:
"Ovaj izvor prima slabe da ih učini prosvjetiteljima. Ovdje se ispire od grijeha primljenih od prve majke i postaje se kršćaninom koji spasonosno ispovjeda vječno Trojstvo."
Potpisano prvim pokrštenim knezom, Višeslavom." rekoh sjećajući se lekcije iz povijesti
Starac duge sjede brade pomilova moj obraz i pokaza mi zemlju na svom dlanu. Na istoku je izlazilo sunce koje je u istom trenu zalazilo na zapadu. Dvije različito obučene vojske su jurišale prema srcu domovine.
"To je od samog početka bilo tako." reče dok sam ja netrepnuvši promatrala boj.
"Bizant protiv Europinog zapada."
"Ne, to su dvije struje unutar tvog plemena. Ubijali su se međusobno, kao što su se ubijali i u vašem zadnjem ratu."
"U našem zadnjem ratu su se borila dva plemena." rekoh braneći pleme
"Dva plemena potekla iz istog sjemena. Južni slaveni su prevareni sa obe strane.Tragedija koja je tada počela je u tome da plemena koja su se ujedinjavala nisu imala svojih bogova i neki su prihvaćali križ iza kojeg je stajala snaga bogatih gradova, svetih otaca i kraljeva. Tamo se krio cijeli mudri svijet, viši svijet pun zlata, knjiga, slika, crkvene zvonjave, svijet koji je plemenskoj masi u prvi mah sigurno imponirao."
Na dlanu vidjeh kneza kako gine od mača istog plemena.
"Tkoje ovaj ubijeni?" upitah ne razumjevajući trenutak
"Knez Zdeslav, kojeg je ubio Domagoj ne u ime ideje, nego da bi postao knez." reče starac mirno
"Mi Domagoja slavimo ulicom."
"Vi slavite puno sličnih knezova."
"Oni su ponovo oživjeli u luđakovoj republici." rekoh .
"Znam bio sam prisutan" reče starac."Tvoja domovina je puna rana zbog čovjeka koji nije osjetio Čovjeka i ljubav u sebi, ali nije uvijek bilo tako."
"Ispričaj mi neku ljepu priču, sličnu onoj o dječaku iz kamenjara."
"Rekla si da moraš krenuti natrag. Golubica te čeka."