Partija šaha iza zrcala svijesti.

Mlada žena je još uvijek nepokretno promatrala križ.
"Bilo mu je tek trideset i tri godine kada su ga odveli." začuh vjetar
"Koga?"
"Čovjeka u kojega je vjerovala."
"Koliko je bilo njoj kada je otišla iz grada?"
"Ona nema godina, a on je bio njena jedina ljubav" vjetar nastavi priču
"Zar se nezna gdje su ga odveli?"
"Ne."
"Sigurno na ono zloćudno brdo na čijem vrhu se umire."
"Ne, tamo ga nema, nema ga niti u grobnicama, nema ga ni među mrtvima ni među živima."
"Jeli on uopće postojao?" upitah se zbunjena trenutkom.
"Možda je bio samo prekrasan san iz kojeg se žena ne želi probuditi." prepoznah sanjarev glas u vjetru.
"U koje vrijeme si me doveo?" nesigurno upitah vjetar
"U trenutak istine o rađanju ljubavi."
"Koji je to trenutak i čiji?"
"To je svaki svjesno spoznati trenutak, onaj u kojem se u mislima rodi ljepota i pređe u osjećaj koji ne prolazi."
"Njemu je bilo trideset i tri godine?"upitah
"Počela si osjećati istinu." šapnu mi vjetar "Jedino njena istinska ljubav ga može vratiti."
"Znači mi dva tisućljeća nismo uspjeli vratiti ljubav koja je kao poklon neba sišla među nas i od neba nam ponovo oduzeta." pomislih uznemireno
"Ovaj križ je njeno zadnje raspelo. S njega se k nebu diže magloviti oblak ljudske nesposobnosti da osjeti njenu snagu." glas vjetra nadjača moje misli

Na horizontu zasja veliko svjetlo. To me anđeo ljubavi još jednom poziva na bjeg iz nametnutog mi vremena. Mlada žena je pružila ruke i nestala u tragu zvjezdane prašine. Buket bijelih ruža pun svjetlucavih dragulja njenog osjećaja je ostao pod križem.
"Ovaj grad je bio posljednji neostvareni bastion spoznaje. Onda smo trebali krenuti na barikade, trebali smo se uzdignuti iznad laži kojom su nas hranili." sjetih se one jeseni kada smo samo tugovali i nismo učinili ništa. Sjetih se vremena kada smo nemoćni iza zrcala svijesti igrali imaginarnu partiju šaha u kojoj nije bilo gubitnika ni pobjednika.

U dalekoj zemlji, u snovima davnim, uđoh u čaroliju svijesti. Na velikom kristalnom stolu, trpezi od svjetla i sjene, čudesne staklene figure stoje i čekaju da počnu igrati igru zemaljskoga svijeta. Obukoh ih u odore iz vremena francuskoga kralja u odore drevnih mušketira. Sve one tako poredane stoje, smiješe mi se crno bijela bića kojima dodirom srca udahnula sam dušu punu hrabrosti, ljubavi i mira.

Svi za jednoga, jedan za sve, pijun do pijuna, crno bijela vojska, branioci snova, straža ideala što kriju se u tajnovitoj kuli, u hrabrosti vitezova tog crno bijelog stola, u kraljevima i kraljicama ova čudesne igre svijetla i sjene. Promatram igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru punu strasti, žudnje, igru te kraljevske garde koja o pobjedi sanja.

Tu iza zrcala svijesti ne postoji ruka koja mjenja pijunima mjesta, ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja iz povjerenja, iz samoopredjeljenja brane svaki svoga kralja. Tek treperavo svijetlo koje se igra sa sjenom, dokazuje da je ratova, borbi, mačevanja uvijek bilo, da se ta vječita igra svjetlosti i tmine zauvjek ponavlja, da je uvijek bilo pobjednika i onih koji gubiše bitke.

Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu na pozornici svijeta, osluškujem i čujem šta govore te hrabre duše, čujem uskovitlane misli snivanih legendarnih bića:
"Ova partija šaha traje već stoljećima, uvijek ista samo druga lica, opisana, opjevana, oslikana, skrivena u čudesne dječije bajke, legende o kraljevima i kraljicama, u mitove o bogovima i boginjama, utkana u Alicin svijet iz zrcala, zatvorena u stihovima ogorčenih i nesretnih duša, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o ljubavi i konačnoj slobodi čovjekova srca, sjedinjenju svih srodnih srca. Jedan za sve svi za jednoga, mi koračamo iza kralja, branimo svoju čast, braneći njegov dobar glas."

"Tko je bila ova mlada žena?"upiha se vraćajući se u stvarnost.
"Boginja svitanja, bijela golubica i otjelovljena ljubav"
"Što to znači?"
"Spustila se sa izvora kao čudesnost početka, otvorila je još jednom vrata neba da prostor oživi, da se san vrati u ravnicu."
"Ovaj grad će biti spomenik snu koji smo vjerujući u filozofiju pojedinca sanjali. Na ovom raspelu, nevidljiv, ali uvijek prisutan je umro Čovjek i kralj koji nas je hranio mislima o savršenstvu postojanja." sjetih se poezije koja se kao sunčani trag probijala kroz maglu istina koje su postajale stvarnost naših nedovršenih života.
"Onaj na kojeg misliš nije umro u ovoj dolini." reče mi vjetar promjenjena glasa
"Umro je i zbog nje."
"Njemu je bilo više godina."
"Samo prividno, on je sa trideset i tri počeo umirati za san."
"Iako su njegovi etički zanosi bili slični herojskim zanosima, njegovu boginju nećeš naći u mitovima, ona je ljepotica jutra, bijela golubica koja je sletjela na dlan prvoga kralja, rođena u srcima davnog plemena koje se, prolazeći sedmera vrata, spustilo na zaljev Mediterana."
"Kada umre čovjek gubi se harmonija u univerzumu, uzburkaju se sitne niti njegove energije i naše misli postaju čežnja za uspostavljanjem nove ravnoteže."
"Ali samo kada umre Čovjek."
"Umro je sanjar koji nam je nudio san o ljepoti postojanja."
Ponovo se sjetih trenutaka kada nas je sanjar pozivao u ljubav.

Bio je čudesan dan. Stajao je na pijedestalu i pozdravljao slobodu koju je deseljećima sanjao.
"Otvorenost, jasnoća, i ono što se često kaže transparentnost jedini je okvir u kom čovjek može odživjeti ljubav, ali to ne znači da se sve što se u životu događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve. Ljubav, ona iskrena i istinska ljubav u svom korjenu ima okvire svog postojanja i kada se državni oci nađu pred nedaćama, njihov prvi posao je da te nedaće međusobno raščiste prije nego drugi i saznaju da ih ima. Pred puk treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti."

Budućnost je još jednom stajala pred njim i nama. Susret starca i kralja se ponavlja.
"Pozivajući domovinu u svijet, mislim na neprestani pokret. Oko nas su braća. Ali mi ništa ne možemo za njih učiniti ako su nam oni dovoljan i jedini cilj! Uopće ništa ne možemo učiniti ako sami nismo nešto postali!.. Jedina plodonosna konfrontacija počinje u unutrašnjosti." govorio je tiho, a onda naglasio" Samo se iznutra sanja."
"On je nostalgičar za prošlim vremenima" viknu netko iz mase u svom neznanju."On žali za bratstvom protiv kojeg se mi borimo" nastavi glupan svoju misao.
Nezaustavljiv u svojoj dobroti za čovjeka, sanjar nastavi mirnim glasom:

"Ja sanjam već godinama, sanjam domovinu utkanu u ljubav svih nas i vođenu elitom kojoj bih mogao vjerovati. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u domovini stvarnost određuju pohlepni, dok elita dalje sanja. Oni koji odlučuju dijele probleme s ulicom, s kavanom, s privatnim prohtjevima, s doskočicama, i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše budućnosti, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno."
Iza toga tišina, puk nije shvatio poruku, pa sanjar završi svoj govor:
"Onaj koji nema što podijeliti sa zvjezdama, nema što djeliti ni sa bližnjima. Požurimo pa makar i u propast, samo što prije, dozvolimo vremenu da bude što potpunije, da bude ono što jest, dio nas."
I njega je pobjedilo vrijeme u kojem je prekratko trajao. Umro je sanjar o kojem se danas govori šutnjom, ali misli dubokim osjećajem.
Zaustavih se u mislima na grobu čovjeka kojem pišem requiem iako ga uopće nisam poznavala. Daleko od sedmerih vrata svog rođenja on miruje u srcu pojedinca kojem je poklanjao svoju ljubav i misao uvijek zavijenu u poeziju i istinu.
"Ničim nesmijemo uprljati svoju slobodu. I naša smrt mora bit čista." sjetih se rečenice kojom nas je pozivao na revoluciju sna. Uzdignuvši se sa raspela, njegova misao je postala trag uskrsnuća koji moramo slijediti.

Mladi su umirali za nas. Njihova unakažena lica, njihova izmrcvarena tijela postat će naša slava, koja je, zbog njihove patnje, skuplja. San protiv podlosti. Mudrost protiv bjesnila. Znanje protiv sljepila. Govor protiv urlanja. Mašta protiv zločina. Dužnost protiv drskosti. Hrabrost protiv strvinarstva. To je radni raspored između nas i naših neprijatelja.Uskrsnuće obnavlja snagu tek u onima koji spoznaju snagu ljubavi u sebi. Zato su naši mladići stekli takvu ljudsku moć u nama. Svaki za sebe, svaki u svojoj slobodi, mi biramo slobodu koju tek ljubavlju možemo živjeti. Ne rulja u bijesu, ne val u bezumlju, već osobe što ispunjavaju svoju najvišu dužnost: uspostavljaju svoju slobodu i slobodu onih s kojima djele san, zbog istih vrijednosti i zbog iste veličine. Tako nastaje moderno pleme onih koji su se prolazeći sedam zapreka spustili u uvalu Mediterana. Tu ih je na hridi u prvom jutrenju dočekala bijela golubica i kao prekrasna žena očiju boje svitanja nestala u prvim zracima sunca. Ona još uvijek čeka svitanje našeg istinskog buđenja