Poetičnost sna

Možda je potrebno da vam objasnim iz kojih korijenja je izrasla ova priča o ljubavi, znanju i vjerovanju. Bilo je to davno kada sam u svojim mladalačkim snovim lutala legendama i razgovarala sa vilama i vilenjacima, kada sam ulazila šunjala se šumercima, ulazila u drevne dvorce i zamišljala da se nalazim na jezeru sreće, na otoku snova, u magli Avalona, u Merlinovom kristalnom dvorcu. Sanjala sam opjevani, opisani svijet čarobnjaka, magicusa, poeta i osluškivala zvjezdani šapat njegovih duša.

"Ulazim snena u svjetlosni dvorac

hodeći stazom od kristalne pjene

dok vesela sjenka, želje moje tvorac

prede anđeoski trag moje duše snene.

Treperavo zdanje, simfonija neba

nevidljive strune sa početka priče

Merlinivu ruku srce moje treba,

da u stadu sreće sretno jutru kliče.

Oblačići bijeli, lepršava anđeoska lađa

veselo izranja u snovima kao davna sjeta

neka drevno- nova želja u meni se rađa

fatamorgana u pustini izgubljenog svijeta.

Hram ljepote, oltar novog svijeta

ljubavni žrtvenik od svjetlosnih niti

čarobnjaka ruka čudesno, bez dlijeta

strunama dobrote moju dušu kiti.

Treperave strune svjetlosnoga grada

život u njem iskri sreću, srećom diše

sjedinjene u ljepoti božanskoga stada

strune neku novu istinu o ljubavi pišu.

U dubuni duše grad od svjetla spava,

budi ga lahor, dodir zvjezdane tišine

Merlinovom rukom požnjevena strava

srcu daruje Avalon sanjane miline."

Napisah ovaj stih iz ljubavi prema anđeoskom svijetu u kojem sam odrasla, prema kraljevstvu čarobnjaka, iz ljubavi prema vilinskom svijetu u kojem sam provela sretne trenutka djetinjstva. Uspoređivala sam naše legenda sa svjetskim legendama u kojima vilenjaci i čarobnjaci nisu tek štovatelji drveća, izvora, stijena, nisu tek mitska šumska stvorenja i duhovi vatre, zraka, zemlje i vode. Oni su bili ujedno bio i liječnici, iscjelitelji, filozofi, astrolozi, čarobnjaci, vidovnjaci, pjesnici, glazbenici i učitelji. Šaputala sam u snovima riječi pretvorene u u staklene perle kojima sam se igrala i igrajući pisala pjesme, svoje svoje istine, svoje snove. Iz tadašnjih zapisa je izrasla ova priča o vilama koje sam susretala slavenskim legendama. Poželjeh napisati novi manifest životu, oživijeti legende o vilama i vilenjacima i pokušati je i živjeti. U vilinskom svijetu nema prostora i vremana, u njemu se kriju strune koje trepere o tajnama naših predaka, o vječnoj istini da u svakom čovjeku postoji dobra i zla strana osobnosti.
Morgana Le Fey, mitska sestra kralja Arthura je u legendi prikazana kao zla vještica i kao Merlinov dvostruki identitet. Morgana je bila i zla sudbina Giordana Bruna. U mojoj priči postoji nekoliko zloduhova, zloduhova koji zaustavljaju mladoga Merlina, mladoga Zorana na njegovom puta ka prosvijetljenju duše i ostvarenju želje starca duge sjede brade. Neka riječi postanu djela, pomislih, neka davne legende ponovo ožive u nama. Probudih još jednom uspavano dijete u sebi, šapnuh snena u veliku tišinu tamne strane kristalnog dvorca, u onaj njegov ugao u kojem vjekuju zlodusi, u kojem se kriju zlodusi koji šalju jahače apokalipse i truju zrak u kojem niću cvjetovi sreće i ljubavi.



U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumenilo znakovima ljubavi. Izgledalo mi je kao da su gnjezda iz kojih su izlijetali jahači apokalipse nestala, kao da ih je zameo vjetar tek probuđenih želja. Vidjeh misao o ljepoti života isprepletenu u svjetlost koja je bdjela nad rodilištima.
San se, kao velika svjetlost nedefiniranih boja, spustio nad izgorjelu zemlju. Na pozornici života snenost odvodi puk u neki novi svijet, u kraljevstvo metafizike gdje on susreće anđele i demone, svoje rađanje i umiranje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji nam je sanjar ostavio.


Naučivši od njega opraštati, ja danas ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara. Tek sada spoznajem da se zaistinu može i budan sanjati i da to onda nije debeli pokrivač noćne tame, nego koprena isprepletena od jutarnjih mirisa. U njoj osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu hrvati. Tako se oslobađam još jednog dualizma, san i java se organski spajaju u trenutak u kojem trajem.

Mjeseče,
moj sneni ljubavniče!
Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni
Noćas me dragane dodirom ne budi
Duša moja, tvojim sjajem ogrljena
U nezemaljskom kraju izgubljena
U kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi
Obasjava me srećom, ljepotom me krijepi,
Vatreno plavičastim sjajem za zlo slijepim.


Mjeseče!
Moj drevni sneni ljubavniče
Tvojim zagrljajem budiš ono davno znano
Putove kojima se duša u ovo tijelo vraća
slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice
dok more života nudi okus vrulje s naznakom slano,
Duša moja grli svjetlost tvoga bića
I s ljubavlju slatkasto- svjetlosni zagrljaj uzvraća.


Mjeseče!
Moj drevni ljubavniče
Zagrli me lavom vulkanskoga sjaja
Plavetnilom nebeskoga zmaja
Zvjezdanim krijesnicama bez kraja
Putokaz na zvjezdanim stazama,
na Svemirskom beskraju raskršće,
u nepostojanju trenutak istine mi budi,
jer kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi
u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće
sretna osjećam da me ljubav u snove snubi.


Mjeseče!
Dragi moj sneni ljubavniče!
Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san!

Budeći se, ja nastavljam živjeti taj trenutak i svjetske granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u potkovicu nacrtanu na globusu, dobija za mene drugo značenje. Slika mlade žene očiju boje svitanja postaje misao koja me spaja sa sanjarevim snom.
Golubica me nosi u plave daljine gdje susrećem božanstva koja su prisustvovala njenom rođenju.
Na pozlaćenom prijestolu sjedi starac duge sjede brade. Njegove blage oči pozdravljaju moj dolazak. Golubica sleti na njegovu pruženu ruku.
"Boginjo, tvoj preobražaj u zemlju kojoj sam udahnuo život je najljepše svjedočanstvo ljubavi" reče tiho milujući glavu ptice na kojoj sam doletjela.
Golubica sleti sa ruke i ja se spustih na tlo pored nje. Umjesto golubice je pored nas stajala prekrasna mlada žena. Njena duga kosa je u sebi krila ljepotu jesenskog pejsaža sa sjevera, a oči ljepotu svitanja sa juga. Obučena u haljinu satkanu od vlati trave i ružinih pupoljaka ona je mirisala tek obranom lavandom.
"Udahnuo si mi život, ali ja još uvijek lutam tvojim snovima. Tamo gdje vjekujem se još uvijek rađaju demoni koji ne stvaraju energiju koja me hrani." njen glas me potsjeti na žubore brdskih potoka.
"Ti si ljubav." reče joj starac blago
"Ja sam tvoj san o ljubavi. Oni tamo rječima, podizanjem ruke na stranu gdje misle da im je srce i vječnim zakljinjanjem, samo misle da me vole."
"Ti si utjelovljenje moga sna, moraš još malo izdržati."
"Dok je sanjar propovjedao ljubav, osjećala sam blizinu ostvarenja tisućljetnog sna." njen glas je prelazio u bujicu rijeke poslije kiše.
"To su suze žena i majki u koroti i suze onih koji žale za ljubavi." pomislih promatrajući lice čovjeka na prijestolju. Starac duge sjede brade dobi druge crte lica.
"Ušla si u moj san i sada ostani u njemu." reče mi sanjar s krunom od zvijezda na glavi
"Došla sam tražeći izvor u svom snu."
"Došla si nošena golubicom, jer jedino ona zna put ka meni."
"Gdje se nalazim?"
"U panteonu, iznad vrha planine s koje je tvoj puk ugledao more i osjetio beskonačnost."
"Ovdje su božanstva drugačija."
"To su božanstva koja su puk pratila na dugom putovanju do uvale."
"Zašto ih se puk odrekao?"
Mlada žena pruži ruke prema meni i ja se nađoh u plavičastom oblaku istine o početku plemena. Oborenih glava sjedeći uz vatru muškarci i žene su pjevali dobro poznate Božićne pjesme.
"Oni slave tvoje rođenje."reče boginja starcu duge sjede brade.
"Tko se rodio?" upitah znatiželjno
"Rodio se kralj kojem sam poklonio uvalu Mediterana."
"Ti si živio u njemu" rekoh tiho
"Osjetio sam u plemenu energiju dobrih ljudi i povjerovao da će osjetiti ljubav."
"Kada su se promjenuli?"
"Kada su jahači apokalipse krenuli svijetom."
"Oni vladaju samo slabima."
"Da, ali ti slabi s njihovim moćima naplaćuju danak kod dobrih." boginjin glas je postajao olujno more.
"Spusti još jednom Čovjeka u domovinu." zamolih ga tiho
"Spustio sam se, u onom svitanju kada je sanjar umro, kao ljubav u koljevku jednog rođenja i ona će možda ovoga puta zavladati obalom ovog prekrasnog mora na granici između dva neba."
"Moja domovina nosi ime koje joj nadjenuše stranci"
"Tvoje pleme je uvijek trebalo tiranina da ga ujedini."
"Zar si zbog toga poslao luđaka?"
"On je bio samo jedan od mnogih koji nisu osjetili ljubav i nisu znali iz energije koja se širila oko njih stvarno ostvariti san."
"Čiji san?"
"Moj"
"Ispričaj mi san"
"Bila jednom jedna djevojčica, duhovna kćerka kralja i Čovjeka, rođena da bude duša svijeta, da ujedini u svom srcu sva plemena i ostvari moj san." poče starac svoju priču
"Zar to nije bio dječačić u štalici?" upitah znatiželjno
"To je bilo puno prije njega."
"Zar smo mi i onda postojali?"
"Svi su postojali prije njega, on je bio samo moja želja da pokažem plemenima moje postojanje. Htjela si čuti priču o početku sna?"
"Kako se zvala djevojčica?"
"Europa. Mnogi su vjerovali da je ona Feniksova kćerka, drugi da je kćer kralja od Fenikije. Priče o njoj su nastajale i ostajale kao mitovi koje ste vi učili. Po predanjima se ona rađala u različitim vremenima i u različitim djelovima svijeta. Bila je lijepa i mnogi su je poželjeli za ženu, mnogi su je lovili, ali ju je samo jedan prevarom uhvatio. Moj san se počeo ostvarivati kada su njenim imenom nazvali jedan dio planete na kojem je sjahala sa Zeusa preobraženog u bika. Vjerovao sam da će ona, boginja s moćima ljubavnog zanosa uspjeti ujediniti plemena i moj san pretvoriti u javu. No to je bila zabluda starca duge sjede brade. Ona nikada nije stigla u ovaj dio svijeta, ostala je među oblacima i tu već miliunima godina luta." glas mu je bio drugačiji i ja odjednom ugledah starca kako pruža ruku ka Čovjeku. Dlanovi se spojiše i prostor oko nas zasja novom svjetlosti.
"Tako zamišlja puk stvaranje svijeta." reče mi starac
"Ja znam da je bilo drugačije, ti si energija koju svatko tumači i osjeća na svoj način. Tvoje tijelo je slika mog emocionalnog uma, tvoja slika je ideja umjetnika, ali mene zanima tvoja duhovna kćer Europa." rekoh mu nestrpljivo
"Ona luta još uvijek mojim snom kao i ljubav. Ponekad umorna od igre sa plodnošću i neuračunjljivošću mora, ona sniva na njegovim pješčanim plažama. Bude je opasnosti koje osjeća u zemljama, granicama, izraslim zidovima, srušenim hramovima. Tada je taj osjećaj pretvara u sintaksu povjesti i ona umorna ponovo sniva o ljubavi. Ostarjela ljepotica i još uvijek razmažena mlada ljubavnica, ona već tisućljećima podnosi lažne ljubavi. Kada je zarobe jahači apokalipse ona jaše s njima i spoznaje ljudsku izdaju."
"Zar joj ti još uvijek nemožeš pomoći? Zašto je ostavljaš na milost i nemilost onih koji joj trgaju tijelo i ranjavaju srce?"
"Tragedija je u tome da sam stvarajući energiju početka odredio da se suprotnosti ujedinjuju u harmoniju, a Europa i ljubav su toliko slične da su sukobi među njima neminovni. To je zabluda sa početka sna."
"Promjeni njegov kraj, preobrazi ga u bajku sa sretnim završetkom. Moja domovina je samo jedan mali dio tvog sna, ali tamo si sam želio vjekovati." rekoh mu naivno
"Europa je simbol ljubavi i samo oni koji spoznaju njenu energiju mogu živjeti u njoj. Jednom sam preobražen u siromaha lutao zemljama i tražio Ljubav. Kucao sam na vrata bogatih vila i prosio Ljubav. Izbezumljeni pogledi domaćina i domaćica su odavali njihovo neznanje. Bacali su novčiće u moj šešir i brzo zaključavali ulaze u svoje hramove. Zaustavljao sam se pred crkvama poslije misa posvećenih meni i pružajući ruke molio malo ljubavi. Vjernici su me gledali s nepovjerenjem i odlazili. Molio sam prolaznike, oni su me slali u Bordele, molio seljake na poljima oni su mi davali pola svoje užine, ali nitko do jednoga nije upitao što ja to uistinu tražim."
"Tko te je upitao?"
"Bilo je to jednog davnog proljeća u kamenjaru iza sedam vrata. Dječak se vraćao iz škole i veselo skakutao prašnjavom cestom. Pojavio sam se pred njim iznenada i on nespreman, ali sabran pogleda moje halje i upita prije nego sam uspio progovoriti: "Jesi li ti siromah?"
"Jesam."
"Jesi li gladan?"
"Nisam, seljaci su me nahranili."
"Ti prosiš da bi preživio."
"Ne, ja prosim da bih dokazao život."
Dječak me pogleda svojim toplim očima i upita:
"Što prosiš?"
"Ljubav." odgovih tada već radoznao
"Ljubav? Ah znam, ljubav je Bog, on nas je stvorio da bi ljubav živjela." odgovori tek izrastao školarac.
"Ti si ljubav dragi moj dječače."
I dječačić oskakuta dalje kličući:"Ja sam ljubav, ljudi moji ja sam ljubav." I on bi ljubav u tvojoj domovini. On je jedini imao snagu ujedinjenja, on je jedini mogao ujediniti plemena u moj san."
"Misliš na sanjara."
"On se jedini nije preobražavao, nije kao rogato čudovište iz zasjede napadao Europu, nije ju prisiljavao da ga voli, on je volio njenu južnu obalu, njene pješčane plaže i njene kamenjare. Za njega je himna bila ljubav bez dizanja ruke ka srcu. Njegovo srce je kucalo u njenim rijekama i potocima, on je svojim pogledima gladio jesen u njenoj kosi i volio južna svitanja u njenim očima."
Pored nas je još uvijek stajala djevojka očiju boje svitanja:
"Sanjar je umro nedokazavši puku svoju ljubav."reče ona tužno preobražavajući se ponovo u bijelu golubicu.
"Ja moram napustiti tvoj san." rekoh sjetno starcu
"Ti ćeš u njemu trajati. Gledaj očima srca i ponovo ćeš prepoznati ljubav u očima jednoga koji stane pred puk i pozove ga u san."
Priča o djevojci Europi koju sam slušala na rubu svjesti u zagrljaju žene koju nazivam domovina mi otvori još jedan prozor spoznaje. Starac osjeti tu spoznaju i reče mi miroljubivo:
"Sve ono što si naučila moraš sačuvati kao znamenje. Tvoja misao mora ostati i tvoja istina."
"Kako vjerovati u znamenja koja su natopljena krvlju. Zar mogu zaboraviti da su oni koji tebe slave i u tebe vjeruju ubijali dječicu, palili ognjišta i na lomačama spaljivali ljude?"
"Oni nisu slavili mene, nego vlast koju su, mojim postojanjem u srcima slabih, iskorištavali."
"Ali i sam početak povjesti plemena je ispisan krvlju."
"Odživi još jednom početak, neka te golubica odvede do crkvice svetoga Križa, tamoje početak mog postojanja u tvom plemenu. Vaš udio u sudbini kontinenta se u proteklim stoljećima manifestirao kroz vaše pripadanje katoličkoj koncepciji svijeta koja je ukidajući granice kulturnih krugova Europi pružila jedinstvo, ali ju je i duhovno uniformirala. Našli ste se u velikom središtu iz kojega se inspirirala kultura i nastajala civilizacija. Na početku barbari, vi sto se zaustavljanjem u uvali Mediterana, na granici između dva neba morali odlučiti na koju stranu će te gledati. Sa zapada je stiglo ono što je u tom duhu bilo veliko, a vi ste to ne samo prihvatili, nego na toj veličini i stoljećima surađivali. Iako se dogodilo u vremenu prve kataklizme, kada je razvoj civilizacije lomio slobodu pojedinca, ali i plemena, čovjek je potražio utjehu u tom velikom, ne shvaćajući da to veliko nosi u sebi"
"Bila sam već u crkvici i znam da je tamo ostala ploča koja svjedoči te početke:
"Ovaj izvor prima slabe da ih učini prosvjetiteljima. Ovdje se ispire od grijeha primljenih od prve majke i postaje se kršćaninom koji spasonosno ispovjeda vječno Trojstvo."
Potpisano prvim pokrštenim knezom, Višeslavom." rekoh sjećajući se lekcije iz povijesti
Starac duge sjede brade pomilova moj obraz i pokaza mi zemlju na svom dlanu. Na istoku je izlazilo sunce koje je u istom trenu zalazilo na zapadu. Dvije različito obučene vojske su jurišale prema srcu domovine.
"To je od samog početka bilo tako." reče dok sam ja netrepnuvši promatrala boj.
"Bizant protiv Europinog zapada."
"Ne, to su dvije struje unutar tvog plemena. Ubijali su se međusobno, kao što su se ubijali i u vašem zadnjem ratu."
"U našem zadnjem ratu su se borila dva plemena." rekoh braneći pleme
"Dva plemena potekla iz istog sjemena. Južni slaveni su prevareni sa obe strane.Tragedija koja je tada počela je u tome da plemena koja su se ujedinjavala nisu imala svojih bogova i neki su prihvaćali križ iza kojeg je stajala snaga bogatih gradova, svetih otaca i kraljeva. Tamo se krio cijeli mudri svijet, viši svijet pun zlata, knjiga, slika, crkvene zvonjave, svijet koji je plemenskoj masi u prvi mah sigurno imponirao."
Na dlanu vidjeh kneza kako gine od mača istog plemena.
"Tkoje ovaj ubijeni?" upitah ne razumjevajući trenutak
"Knez Zdeslav, kojeg je ubio Domagoj ne u ime ideje, nego da bi postao knez." reče starac mirno
"Mi Domagoja slavimo ulicom."
"Vi slavite puno sličnih knezova."
"Oni su ponovo oživjeli u luđakovoj republici." rekoh .
"Znam bio sam prisutan" reče starac."Tvoja domovina je puna rana zbog čovjeka koji nije osjetio Čovjeka i ljubav u sebi, ali nije uvijek bilo tako."
"Ispričaj mi neku ljepu priču, sličnu onoj o dječaku iz kamenjara."
"Rekla si da moraš krenuti natrag. Golubica te čeka."

Partija šaha iza zrcala svijesti.

Mlada žena je još uvijek nepokretno promatrala križ.
"Bilo mu je tek trideset i tri godine kada su ga odveli." začuh vjetar
"Koga?"
"Čovjeka u kojega je vjerovala."
"Koliko je bilo njoj kada je otišla iz grada?"
"Ona nema godina, a on je bio njena jedina ljubav" vjetar nastavi priču
"Zar se nezna gdje su ga odveli?"
"Ne."
"Sigurno na ono zloćudno brdo na čijem vrhu se umire."
"Ne, tamo ga nema, nema ga niti u grobnicama, nema ga ni među mrtvima ni među živima."
"Jeli on uopće postojao?" upitah se zbunjena trenutkom.
"Možda je bio samo prekrasan san iz kojeg se žena ne želi probuditi." prepoznah sanjarev glas u vjetru.
"U koje vrijeme si me doveo?" nesigurno upitah vjetar
"U trenutak istine o rađanju ljubavi."
"Koji je to trenutak i čiji?"
"To je svaki svjesno spoznati trenutak, onaj u kojem se u mislima rodi ljepota i pređe u osjećaj koji ne prolazi."
"Njemu je bilo trideset i tri godine?"upitah
"Počela si osjećati istinu." šapnu mi vjetar "Jedino njena istinska ljubav ga može vratiti."
"Znači mi dva tisućljeća nismo uspjeli vratiti ljubav koja je kao poklon neba sišla među nas i od neba nam ponovo oduzeta." pomislih uznemireno
"Ovaj križ je njeno zadnje raspelo. S njega se k nebu diže magloviti oblak ljudske nesposobnosti da osjeti njenu snagu." glas vjetra nadjača moje misli

Na horizontu zasja veliko svjetlo. To me anđeo ljubavi još jednom poziva na bjeg iz nametnutog mi vremena. Mlada žena je pružila ruke i nestala u tragu zvjezdane prašine. Buket bijelih ruža pun svjetlucavih dragulja njenog osjećaja je ostao pod križem.
"Ovaj grad je bio posljednji neostvareni bastion spoznaje. Onda smo trebali krenuti na barikade, trebali smo se uzdignuti iznad laži kojom su nas hranili." sjetih se one jeseni kada smo samo tugovali i nismo učinili ništa. Sjetih se vremena kada smo nemoćni iza zrcala svijesti igrali imaginarnu partiju šaha u kojoj nije bilo gubitnika ni pobjednika.

U dalekoj zemlji, u snovima davnim, uđoh u čaroliju svijesti. Na velikom kristalnom stolu, trpezi od svjetla i sjene, čudesne staklene figure stoje i čekaju da počnu igrati igru zemaljskoga svijeta. Obukoh ih u odore iz vremena francuskoga kralja u odore drevnih mušketira. Sve one tako poredane stoje, smiješe mi se crno bijela bića kojima dodirom srca udahnula sam dušu punu hrabrosti, ljubavi i mira.

Svi za jednoga, jedan za sve, pijun do pijuna, crno bijela vojska, branioci snova, straža ideala što kriju se u tajnovitoj kuli, u hrabrosti vitezova tog crno bijelog stola, u kraljevima i kraljicama ova čudesne igre svijetla i sjene. Promatram igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru punu strasti, žudnje, igru te kraljevske garde koja o pobjedi sanja.

Tu iza zrcala svijesti ne postoji ruka koja mjenja pijunima mjesta, ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja iz povjerenja, iz samoopredjeljenja brane svaki svoga kralja. Tek treperavo svijetlo koje se igra sa sjenom, dokazuje da je ratova, borbi, mačevanja uvijek bilo, da se ta vječita igra svjetlosti i tmine zauvjek ponavlja, da je uvijek bilo pobjednika i onih koji gubiše bitke.

Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu na pozornici svijeta, osluškujem i čujem šta govore te hrabre duše, čujem uskovitlane misli snivanih legendarnih bića:
"Ova partija šaha traje već stoljećima, uvijek ista samo druga lica, opisana, opjevana, oslikana, skrivena u čudesne dječije bajke, legende o kraljevima i kraljicama, u mitove o bogovima i boginjama, utkana u Alicin svijet iz zrcala, zatvorena u stihovima ogorčenih i nesretnih duša, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o ljubavi i konačnoj slobodi čovjekova srca, sjedinjenju svih srodnih srca. Jedan za sve svi za jednoga, mi koračamo iza kralja, branimo svoju čast, braneći njegov dobar glas."

"Tko je bila ova mlada žena?"upiha se vraćajući se u stvarnost.
"Boginja svitanja, bijela golubica i otjelovljena ljubav"
"Što to znači?"
"Spustila se sa izvora kao čudesnost početka, otvorila je još jednom vrata neba da prostor oživi, da se san vrati u ravnicu."
"Ovaj grad će biti spomenik snu koji smo vjerujući u filozofiju pojedinca sanjali. Na ovom raspelu, nevidljiv, ali uvijek prisutan je umro Čovjek i kralj koji nas je hranio mislima o savršenstvu postojanja." sjetih se poezije koja se kao sunčani trag probijala kroz maglu istina koje su postajale stvarnost naših nedovršenih života.
"Onaj na kojeg misliš nije umro u ovoj dolini." reče mi vjetar promjenjena glasa
"Umro je i zbog nje."
"Njemu je bilo više godina."
"Samo prividno, on je sa trideset i tri počeo umirati za san."
"Iako su njegovi etički zanosi bili slični herojskim zanosima, njegovu boginju nećeš naći u mitovima, ona je ljepotica jutra, bijela golubica koja je sletjela na dlan prvoga kralja, rođena u srcima davnog plemena koje se, prolazeći sedmera vrata, spustilo na zaljev Mediterana."
"Kada umre čovjek gubi se harmonija u univerzumu, uzburkaju se sitne niti njegove energije i naše misli postaju čežnja za uspostavljanjem nove ravnoteže."
"Ali samo kada umre Čovjek."
"Umro je sanjar koji nam je nudio san o ljepoti postojanja."
Ponovo se sjetih trenutaka kada nas je sanjar pozivao u ljubav.

Bio je čudesan dan. Stajao je na pijedestalu i pozdravljao slobodu koju je deseljećima sanjao.
"Otvorenost, jasnoća, i ono što se često kaže transparentnost jedini je okvir u kom čovjek može odživjeti ljubav, ali to ne znači da se sve što se u životu događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve. Ljubav, ona iskrena i istinska ljubav u svom korjenu ima okvire svog postojanja i kada se državni oci nađu pred nedaćama, njihov prvi posao je da te nedaće međusobno raščiste prije nego drugi i saznaju da ih ima. Pred puk treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti."

Budućnost je još jednom stajala pred njim i nama. Susret starca i kralja se ponavlja.
"Pozivajući domovinu u svijet, mislim na neprestani pokret. Oko nas su braća. Ali mi ništa ne možemo za njih učiniti ako su nam oni dovoljan i jedini cilj! Uopće ništa ne možemo učiniti ako sami nismo nešto postali!.. Jedina plodonosna konfrontacija počinje u unutrašnjosti." govorio je tiho, a onda naglasio" Samo se iznutra sanja."
"On je nostalgičar za prošlim vremenima" viknu netko iz mase u svom neznanju."On žali za bratstvom protiv kojeg se mi borimo" nastavi glupan svoju misao.
Nezaustavljiv u svojoj dobroti za čovjeka, sanjar nastavi mirnim glasom:

"Ja sanjam već godinama, sanjam domovinu utkanu u ljubav svih nas i vođenu elitom kojoj bih mogao vjerovati. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u domovini stvarnost određuju pohlepni, dok elita dalje sanja. Oni koji odlučuju dijele probleme s ulicom, s kavanom, s privatnim prohtjevima, s doskočicama, i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše budućnosti, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno."
Iza toga tišina, puk nije shvatio poruku, pa sanjar završi svoj govor:
"Onaj koji nema što podijeliti sa zvjezdama, nema što djeliti ni sa bližnjima. Požurimo pa makar i u propast, samo što prije, dozvolimo vremenu da bude što potpunije, da bude ono što jest, dio nas."
I njega je pobjedilo vrijeme u kojem je prekratko trajao. Umro je sanjar o kojem se danas govori šutnjom, ali misli dubokim osjećajem.
Zaustavih se u mislima na grobu čovjeka kojem pišem requiem iako ga uopće nisam poznavala. Daleko od sedmerih vrata svog rođenja on miruje u srcu pojedinca kojem je poklanjao svoju ljubav i misao uvijek zavijenu u poeziju i istinu.
"Ničim nesmijemo uprljati svoju slobodu. I naša smrt mora bit čista." sjetih se rečenice kojom nas je pozivao na revoluciju sna. Uzdignuvši se sa raspela, njegova misao je postala trag uskrsnuća koji moramo slijediti.

Mladi su umirali za nas. Njihova unakažena lica, njihova izmrcvarena tijela postat će naša slava, koja je, zbog njihove patnje, skuplja. San protiv podlosti. Mudrost protiv bjesnila. Znanje protiv sljepila. Govor protiv urlanja. Mašta protiv zločina. Dužnost protiv drskosti. Hrabrost protiv strvinarstva. To je radni raspored između nas i naših neprijatelja.Uskrsnuće obnavlja snagu tek u onima koji spoznaju snagu ljubavi u sebi. Zato su naši mladići stekli takvu ljudsku moć u nama. Svaki za sebe, svaki u svojoj slobodi, mi biramo slobodu koju tek ljubavlju možemo živjeti. Ne rulja u bijesu, ne val u bezumlju, već osobe što ispunjavaju svoju najvišu dužnost: uspostavljaju svoju slobodu i slobodu onih s kojima djele san, zbog istih vrijednosti i zbog iste veličine. Tako nastaje moderno pleme onih koji su se prolazeći sedam zapreka spustili u uvalu Mediterana. Tu ih je na hridi u prvom jutrenju dočekala bijela golubica i kao prekrasna žena očiju boje svitanja nestala u prvim zracima sunca. Ona još uvijek čeka svitanje našeg istinskog buđenja

U jaslicam prostim,

rodio se Bog koji s neba siđe radi puka svog

Čovjek, to čuđenje u svijetu, u njemu iskra sveta leži, duša njegova, čudotvorca sjajem, blješti u noći vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži, osvijetljava pute da sretan bujicom života kroči. Čovjek ta krijesnica mala u polju nebeskoga sjaja, rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije, da u mu duša u beskraju svemira nema krajada ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije .Čovjekprestrašen od sjaja lažnih dragulja nekad ne osjeća unutarnju snagu tuga mu se strašna u misao došulja, ali Kairos ga poziva na života vagu. Čovjek nekad nezna da na dlanu svoju sreću nosi dok mu Kairos pramen svoje kose nudi, beskraj i ljepotu snova u božanskoj kosi,trenutak istine koji mu u duši ljubav budi. A duša je naša s dušom svojom uvijekek zagrljena dva anđela našeg postojanja uvijek nad nama i našim životom bdiju. Ljudska duša je čaroban cvijet, njoj se krije dušine duše svijet, svijet pun duginih boja, pun mirisnih misli i osjećaja bez broja. Čas lepršava, maštom očarana, u odajama tišine stvarana, zaogrnuta lakoćom drevnog kova utopljene uvijek u oceanu snova. Na svome trepravom putu, pamti sve doživljeno, zvjezdanim slovima zapisuje sve proživljeno, neke davne sanje skriva u podsvijeti, ali tako spretno da ich uvijek kad poeželi može snena sresti. U tom čudesnom carsvu nebeskoga sjaja, u beskraju sebi samoj datih obečanja ona, carica trenutka dušu svoje duše nektarom zaljeva, svjesna da to bez nje ne može učiniti nitko, da njen perivoj mirisnih sjećanja, vrt pun duhovnih cvjetova, pun treperavih leptira tek ona sama može pretvoriti u kraljevsvo rajsko. U tom čarobnome zdanju satkanom od sanja, od drhtavih struna sličnih violinskoj žici, duša njene duše nalikuje lepršavoj božanskoj ptici. U toj čaroliji boja, mirisa i zvuka, svaki udah rađa novi svijet, svijet u kojem duša s dušom svojom sjedinjena rađa uvijek novi još ljepši osjećajni cvijet.

Čovjek to je prošlost koja raste i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka. Tu na hridima iza sedam brda, u snu koji još traje vidim rođenje. U kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Nesreća je bila u rukama babice koja mu je prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na taj način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Najveća ideja je i najveća opasnost i on je živio opasno tvrdeći da se najveća izdaja osjeti u uništavanju sebe samoga. Krenuo je među puk da dokaže da iz ljubavi izrasta ljudska dobrota.
Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano kada je njegov njegov horizont krajem krvavog godišnjeg doba bio uzdrman. Pred njim se otvorio ponor tamo gdje mu se činila igrarija. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost. Između njega i puka se tkao sve gušći, neprozorniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao neograničenu ispričnicu i tuđi grijeh.
Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje kojemu je nebo i zemlja domovina. Bio je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore novoga u sebi i oko sebe. Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni spavač vjerujući da i u snu pomaže izgradnju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su ostavile mračno bespuće. Bio je udovac umrlih zvijezda i u tom mraku ga uhvatiše i odvedoše na sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu.
U vremenu prije Krista su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su ga "samo", neznajući što čine, orobili za fizičku slobodu.
Optuživao ga je Pitagora zbog ujedinjenja vjere i znanosti, Dante koji je oblikovao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a u Stavroginu njegov pad.
Ljubav i moć u sukobu jedne jedine i u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. To je ono što ga je dovelo na optuženičku klupu, nevidljivo pletivo idiota i samoubice. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, kao prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom, a najopasniji jednolikost , zamka kojom se na zemlji ukida neponovljivost, čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.
"Čovjek se polako približava sudbini skakavca; da bi postojao mora sve opustošiti." uzviknuo je tužno kada ga je onaj koji je s njim, onog davnog proljeća djelio sudbinu, izdao pred oživjelim pukom.
Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je on, čovjek, njen jedini sudionik i suradnik.
Pitagora stoji na kuli iznad velikog grada, kuli koja već stoljećima raspoljava dan i govori onima koji ga danas ne slušaju jer ga nikada nisu ni slušali:
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.

I stojeći, uvijek uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:
"Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."
Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja i bijelu golubicu koja se zorom spuštala na prozor njegove zatvorske sobe. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz zatvora i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan. U njenim očima on prepozna Anđela čuvara, Anđela bez krila, Anđela svojih djetinjih snova. Kada je odletjela na njegovom dlanu ostade pismo ispisano zvjezdanim slovima.

Anđeosko pismo
U svitanju jednom na oknu duše začuh kucanje, anđeo bez krila donio je pismo, ispisano zvjezdanim slovima nebeskoga sjaja.
Vjetar ga je donilo na krilima snova i ostavio na stolu među brojnim crtežima kojim poželjeh anđela mog dragog nacrtati bez krila. Miris cvijetnog sna se širio dušom, sa jezere sreće dolazio anđeosko- vilinski poj.
Anđeosko Pismo anđela čuvara, branioca mojih djetinjih snova, sretan u ovom buđenju osjetih njegov zov. Simfonija sna, čarolija izrasta iz stiha što se krije u snenoj mi duši, liječi tuge obalcima iz kojih nektar neba kristalima sreće moju budnost snatri. Zvjezdana se slova iskre dušom mojom, iskre kroz koprene oko srca iznjedrene i trepere zvjezdanim sjajem, putevima neba, mostom kojim anđeo moj dragi ka vječnosti zove. Nevidljiv, neznan gost snova mojih, taj netko u srcu se krije, anđelom ga zovem, anđelom što svako jutro pismo snova ispisano slovima od zvijezda u moju dušu šalje i ostavlja znamen ljepote, dobrote i toplote u jutrenju zlatnom na hridi moga oceana snova.

To je bilo ono čudesno biće koje je nosio u duši i uvijek gledao srcem. Iz srca izrasla ljepota i lakoća postojanja sazrijevanjem pretvori Anđela čuvara u Anđela ljubavi.

Anđeo ljubavi.
Lutam snena nepoznatom stazom, snivam o ljepoti što se u sutonu krije, dlanovi miluju, u nebeskom vrtu procvijetali cvijet, taj čudesni željeni svijet,da se anđeo ljubavi, svojim treperavim sjajem, u ljepotu života slije.

Koplja dnevne svjetlosti, kao znak Kupidove smjelosti, taj čudesni trenutak zrelosti budi sjećanja, pronalazi uspomene u prošlosti izgubljene,

i pretvara njihovu prošlu ljepotu u treptaj snenog oka i anđeosku dobrotu.

Iskre sjećanja, uspomene se bude, sve one zaboravljene tuge, neki rastanci zalutali u daljine, trepere bojama čarobne duge.

Vidim staru trešnju u odori kiše i srce urezano, srce koje ne voli više,

a na suhoj grani poezija vode sjaji blješte kristali i smiješe mi se u potaji.

Čujem pjesmu vjesnika neba, simfoniju koju srce sada treba,

ljepotica noći, ona zvjezda sjajna, jutra najavljuje bajna,

ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,

Anđeo ljubavi mi šapuće nježnim glasom

isplakane suze su tek poezija vode

i tvoj kristalni put do željene slobode.

"Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti puku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu Anđeo nestajući u zracima sunca.

Requiem jednoj velikoj ljubavi

O anđelima i ljubavi

Svjetlosni zagrljaj anđeoskog bića, ljubav ogrnuta nebeskom toplinom, utopljena u nektaru, u kapljicama sreće, u okusu drevnom,
tog božanskog pića.
Očima nevidljiv i vidljiv srcem mojim

Anđeo čuvar nad dušom vječno bdije, a kad tužne misli u srcu se roje, ta vječna straža, u srcu srcem svojim nove snove snije. Ljubavlju svojom, ljubav mojuod uljeza brani.

Anđeo čuvar, čuvar mojih tijela,očima nevidljiv, ali dušom vidljiv, sjenka duše moje, srcu straža vječna, ponekad ne znam je li doista Anđeo ili samo moje duše sjena.
Anđele moj dragi,

čuvaru moj blagi, sjeno sjene duše moje snene,


hvala ti što živim i što sjenom duše svoje snene radost života i pjenu sretne pjene, u pjenu radosne pjene, pjenušavom snagom svoje duše snene pretvaram u ljepotu vječne božje pjene. Vidim te srcem, čujem dušom tvoje poruke snene"Neboj se dušo,mi ćemozajedno ubijati tugu, pobijediti besane noći, ugasiti strah u radosnoj kupki božanske pomoći."
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagiočima nevidljiv, srcem mojim vidljiv, ti vječni stražaru na portama duše, ti vječna stražo na porti života, sjenko duše moje, hvala ti jer zauvjek čuvaš, u božjem snu, sanjane snove

Trideset i treći rođendan

"Dragi gospodine,onaj koga vi nazivate Jehova, u stvarnosti je neobrazovan demiurg imenom Jaldaboath."
"Ako je tako, dragi moj gospodine, onda sam ja spreman vjerovati u njega. On je neobrazovan i ograničen, pa mi prema tome njegovo postojanje neće činiti poteškoće. Kako je on?" citat iz teksta nobelovca Anatole France, Revolti anđela.
Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Jaldaboath zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i tako spašavajući mu život stvorila ime jalda boath, djete dođi ovamo.
Fenomenologija sna je izrasla iz učenja o duši materije i slijedeći novorođene sanjare ja njome prodirem u iskustva svijesti, zaustavljam se na granici svijesnog i nesvjesnog, dotićem ono još nespoznato i mom umu otvaram beskrajnu perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove nijanse i tonove. To je znanost koja se zadnjih godina proširila i kao dobroćudan virus zarazila na tisuće mladih umova, postala bujica koju će biti teško zaustaviti.
Priča koju ću vam ispričati se događa na vratima vremena, tamo gdje se spoznaja zrcali u istinskim dimenzijama našeg postojanja. Jedan mladi čovjek je poveo dvanaestoricu prijatelja na hodočašće dječijim umom. Otvorili su školu stvarnoga života, školu čiji moto je bio "mladosti cijeloga svijeta ujedini se u snu." Trinaestorica su neovisno jedan o drugom djecu uvodili u snove, pretvarali ih u priče koje su djeca uistinu počela stvarno i živjeti. Legende o postanku svijeta su postajale njihova svakodnevica. Djeca su izrastala u stvoritelje svako svoga života. Dobrota i ljubav su postajale procesi u kojima je uništavana svaka zla misao. Izrastala je generacija koja nije poznavala mržnju, zavist, oholost ni strah. Na svoj trideset i treći rođendan mladi je čovjek izašao u zimsko olujno jutro i krenuo prema hridi na kojoj je u djetinjstvu počeo sanjati san o spašavanju mudrosti. Bura je zavijala u starim krošnjama, more je urlalo razbijajući se o stjene, brodice u luci su nemirno poskakivale, ali nebo je bilo kristalno jasno. Na istoku je blještao dan. On pruži ruku i nošena vjetrom nakon godina čekanja na njegov dlan sleti bijela golubica i kao u onom davnom snu pred njim je ponovo stajala mlada žena očiju boje svitanja.
"Sretan ti rođendan." šapnu mu djevojka vilinskog glasa
"Tko si ti?Odakle dolaziš?"
"Živim među zvjezdama. Ovo je toliko dugo čekano jutro našeg sjedinjenja. Položio si sve ispite zrelosti, ostao si vjeran energiji koju si dobio rođenjem, proizvodio si ju i za druge i ona se tvojom zaslugom proširila svijetom."
"O kojoj energiji govoriš?"
"Što osjećaš u ovom trenu?" Čovjek pogleda u nebo. Sunce je već krenulo na svoj kratki put ka zenitu. Zimsko nebo je blještalo njegovim snom. Mlada žena je još uvijek stajala pored njega. On pruži ruke i zagrli je.
"Danas nećes nestati u suncu, danas ću te zadržati za sebe i za cijeli svijet." šapnu mladi čovjek "Čekao sam te iako više nisam znao da te čekam."
"To je energija o kojoj sam ti govorila. Sjećaš li se starca duge sjede brade. On ti je udahnuo život, njegova snaga je potekla tvojom krvi. Ti si sve ove godine slijedio nježnu nit istine i nikada nije došlo do njenog pucanja. Na njoj izrasta nova generacija, puk će pobijediti zla proročanstva, napisati novu povijest o nastanku svijeta. starac duge sjede brade je san koji ti živiš cijeli svoj život. Ti si inkarnacija ljubavi i njegova želja se polako pretvara u istinu koju će svijet spoznati."
"Tko si ti u svemu tome?"
"Tvoja dobra vila, tvoj anđeo u čuvar i od ovog trenutka tvoja ljubav. Zajedno ćemo pobijediti sve opasnosti. "
"Opasnost dolazi iz ljudskog uma." reče čovjek tužno
"Da, dragi moj, orlovi su iz svojih gnjezda ponovo poslali jahače apokalipse na zemlju. Na vrhu planine su ponovo uzdigli križ na kojem te žele žrtvovati da strah zavlada planetom, da puk padne na koljena i još jednom povjeruje u snagu izvan sebe kojoj će robovati. Slušaj glas u vjetru koji dolazi s vrha planine. To glas istine mladima, koji sanjaju tvoj san, odaje tajnu spasenja."
Bura je tutnjala cijelom uvalom Mediterana, širila se gradovima, spuštala sa svih planina i brdašaca. Nemirno more se u jednom trenu umiri i veliko jato delfina u otvorenim ustima donesoše zlato s njegova dna. S neba se k njima spusti jato bijelih golubica koje ponesoše zlatnu prašinu ka nebu. Jedan jedini orao je kružio nad morem i pokušao se domoći delfina. Mladi čovjek ugleda pticu grabljivicu i osjeti njenu namjeru. Jedino što je imao u blizini je bio odronjeni kamen od hridi na kojoj su stajali. Uze kamen i baci ga prema orlu koji je upravo slijetao na pučinu. Vjetar ponese kamen i orao urlajući pade u more koje ga u istom trenu proguta.

"Uspio si spasiti nastajanje novog pakla." reče mu mlada žena.
"Zlatni prah, koji su golubice ponijele u nebo, će kao nekada tvoje suze oploditi zemlju iz koje više neće nicati cvjetovi zla. Sve pustinje će nestati, svi kamenjari će procvjetati ljepotom života u svim rijekama će nicati zrnca zlata i vjetrom obnavljati život."
"To je legenda o Svarogu."
"To je tvoja istina."
Na hridi pored njih, na mjestu s kojega je mladi čovjek podigao kamen niknu perunika. Dok je s neba kao kiša kapala zlatna prašina, sunce se uzdizalo ka zenitu iz cvijeta se podignu spektar boja koje se kao most istegnuše do vrha planine.
"Ovaj puta smiješ krenuti duginim svjetlom ka vrhu."
"Zar ne moram proći cijeli križni put?" upita mladi čovjek
"Ovoga puta te nitko nije izdao. Pored križa već čekaju na tebe dvanaestorica. Pođi, ja ću te nevidljiva za druge pratiti."
"Ti si moj anđeo čuvar."
"Ne, ja sam tvoja dobra misao, tvoj san, tvoja ljubav."
"Kada ću te ponovo vidjeti?"
"Ubrzo, imaj još malo strpljenja. Zapamti, ti ovoga puta moraš pobijediti zlo, moraš dokazati snagu energije iz koje si nastao, skinuti zavjesu misterije sa uskrsnuća, osloboditi puk od ovisnosti nećem nevidljivom i nedohvatljivom."
"Kako ću te zvati?"
"Neki su me nazivali Magdalena, ali to je izmišljeno ime da bi puk povjerovao u čuda. Pođi, ne gubi vrijeme."

"Ali uskrsnuće je bilo u proljeće."
"Zbog tebe i tvojih misli mladost danas osjeća uskrsnuće svakog svitanja."
"Još je daleko do svitanja. Ostanimo još malo zajedno." zamoli Zoran
"U ljubavi vrijeme prolazi puno brže. Mi stojimo na hridi već mjesecima. Vjetar i hladnoća su nas zaobilazili, tama se nije spuštala jer su naša lica sjala srećom. Požuri uskoro će se roditi novi dan."
I mladi čovjek krenu duginom svjetlosti ka vrhu planine.

Jezero istine

Na vrhu planine, tamo gdje je duga doticala nebo, se prostirala velika livada puna cvijeća. Jedno veliko drvo je bacalo sjenu na sve četiri strane svijeta. Dvanaestorica su sjedila pod drvetom. Mladi čovjek priđe grupi tridesttrogodišnjaka.
"Ovo je toliko opisivano i opjevano drvo spoznaje." pomisli
"U njemu stoluje ljubav." odgovori mu Petar
"Iz njegove krošnje struji simfonija univerzuma." nastavi Ivan
"Ispod njegovih korjena je izvor života, voda koja se potokom slijeva u veliko jezero istine." zavši Matej.
Nedaleko od njih je sunčevim sjajem blještalo jezero kojem se nije vidio kraj. U daljini na pućini, su se nazirali kao male planine otoci.Uz obalu se ljuljuškao mali brodić bez kormilara.
"Pođimo do otoka." pozva ih mladi čovjek"Tamo je arhipelag uspomena, sreće i spokoja. Tu se sastaju misli onih koji su zauvjek otišli od nas, to je prebivalište onih koji su u životu istinski voljeli." reče Pavle
"Onda ćemo tamo sigurno osjetiti prisutnost starca duge sjede brade." poveseli se čovjek.
Odjednom se sunce pokrenu i iza otoka obasja drugu obalu jezera. Pred očima im se ukaza grad od stakla.
"To je Sunčani grad u kojem zajedno stanuju naši davni bogovi i puk sunca. Njih dvore vile i vilenjaci." mladi čovjek se prisjeti legendi koje mu je pred spavanje pričala majka.
"Tu onda stanuje Perun."
"Ušli smo u njegovo carstvo, a krenuli smo prema vrhu planine da nađemo i sprijećimo tvoje raspinjanje na križ." iznenada se Ivan prisjeti pravog razloga ovog putovanja vremenom.
"Između mog i vašeg carstva je bezdan koji mogu preći samo oni koji nose u sebi klicu ljubavi. Vi ste već jednom letjeli tim bezdanom i odživjeli istinu o nastanku svijeta."glas je dolazio vjetrom preko jezera.
Mladi čovjek prepozna glas starca duge sjede brade.
"Zašto smo ovdje?" upita
"Odavde ćete se vratiti na vrh planine bogatiji još jednim iskustvom, snažniji u uvjerenju, sigurniji u odluci. Takvi ćete se lakše suprostaviti sili koja je počela uništavati energiju koju vi razvijate u ljudskim srcima."
Na travnjaku pored njih se uz iznenadni bljesak pojavi starac duge sjede brade.
"Ovo je teleportacija o kojoj smo mi učili na veleučilištu." pomisli Pavle
"Da, ovo je proces koji održava cijeli svijet" starac duge sjede brade odgovori zagonetno.
"To je odgovor na pitanje Goeteovog Fausta. Što održava svijet u njegovoj dubini? Naše pitanje je što ga čini homogenim i otpornim na ubilačku energiju zlih misli? Što je to što nas ujedinjuje s univerzumom, što nam otvara puteve u vječnost i beskonačnost sna?"
"Kada su snažni umovi prodrli u dušu materije i otkrli snagu energije, činilo mi se da je otkriven put ka spoznaji sna. Vjerovao sam u pomirenje neba i zemlje, u prestanak ubijanja i ranjavanja, u jedinstvo sna."
"Ali ste se prevarili" prekinu ga mladi čovjek" toje bio početak najokrutnijih ratova koji još uvijek traju."
"Da, s otkrivanjem duše materije je počela epoha novog naučenog neznanja. Uvedeni su zakoni nejasnoće i otvorenih mogućnosti, ali tajnu o energiji svjesne spoznaje još nisu otkrili. U vama leži klica spoznaje, vi ste momčad koja može izvan laboratorija, u stvarnom životu prodrijeti u dubinu uma i dokazati moje postojanje u svakom čovjeku i svakoj travki, u svakom cvijetu i svakoj životinjici."
"Tko si Ti?" upita ga mladi čovjek "Jesi li ti Bog?"
"Bog je samo riječ koja je toliko korištena da je već davno izgubila ono značenje koje su joj nekadašnji moćnici odredili. Ja sam samo proces vječnog održanja enrgije."
"Iz čega si Ti nastao?"
"Ja sam ostatak jednog davnog života, klica koja je preživjela umiranje jednog davnog svijeta."
"Dakle početka uopće nema, sve je samo prelaženje jednog u drugo." mladi čovjek osjeti uzbuđenje nove spoznaje.
"Zbog toga je izmišljena riječ koja krije tajnu ljudskog neznanja."
"Ti si sada čovjek. Izgledaš kao i mi, tebe crtaju upravo tako kako izgledaš. Znači već su te mnogi vidjeli."
"Ja se pojavljujem u tom obliku da bih lakše s tobom komunicirao. Ja nemam krvi ni kostiju, ja sam atrapa Boga kojem puk predaje vlast i odgovornost, atrapa u čije ime se vode ratovi, ja sam opravdanje za mnoga ubistva i bezbroj podvala. Ja sam uzrok zavjere koja se u ovim trenutcima sprema na tvoje smaknuće."
"Ti si misao, ti si želja i ljubav, ali kako si stvorio ovaj prostor koji do sada od smrtnika nije otkriven."
"Vi ste svojim dolaskom stvorili ovaj prostor i mene u njemu. Vaše ujedinjenje i vaše znanje je oblikovalo vaš zamišljeni raj i grad sunca i jezero istine i arhipelag uspomena, spokoja i sreće."
"Gdje si ti kada smo mi na zemlji?"
"Ja sam misao univerzuma koja postaje bogatija svakom smrti dobrih ljudi. Ja nastajem uvijek iznova, jačam ljudskom srećom, obnavljam se vašom ljubavi. U meni su skriveni umovi svih dobrih ljudi koji su vas smrću napustili."
Njegov glas se mješao s tonovima vjetra. Starac osluhnu.
"Oni dole su već nestrpljivi. Ljudska zla misao se širi kao zaraza, napada čak i jadne životinje. Od nje umiru i ptice." nastavi starac
"Što trebam učiniti?" upita mladi čovjek.
"Ti svojim postojanjem već činiš sve. Tvoj odlazak u planinu je uzbudio srca tvojih učenika." a onda se obrati dvanaestorici
"I vaših. Mladost je krenula za vama ka vrhu. Povorke mladih ljudi struje zemljom, iz dvanaest gradova pješaće mladići i djevojke, pridružuju im se djeca iz ostalih dijelova zemlje. Oni ne viću, ne urlaju, ne nose protestne plakate. Koračaju tiho, uzdignutih glava s osmjehom na licima. Ja čujem njihove misli koje se kao ljubav šire svijetom. Na svim svjetskim trgovima stoji nova generacija i smješi se ka nebu. Sunce će ovoga jutra izaći u isto vrijeme na svim stranama svijeta, zlatna prašina će se prosuti po svim zemljama, nebo će se pretvoriti u jednu jedinu dugu i ujediniti sve misli u jedan san."
"Kako ćemo se vratiti na planinu?"
"Snagom svoje ljubavi. Pogledaj nebo već blješti duginim bojama. Krenite u beskonačnost, ovo je trenutaka ostvarenja našeg zajedničkog sna."
Mladi čovjek pogleda u nebo i osjeti energiju koja ga ponese u trenutak. Dvanaestorica krenuše za njim.

Golgota

"Što nam to oni hoće dokazati?" upita jedan mladić grupu s kojom je sjedio na proplanku i promatrao izlazak sunca.
"Da naši učitelji nisu Bogovi." reče mu blago djevojka naslonjena na njegovo rame.
"Pa mi to znamo, mi znamo da ljepota dolazi iz nas samih, da su svitanja trenutci našeg stvarnog buđenja i da je uskrsnuće svakodnevna pojava."
"Oni će ih sigurno ubijati da bi nama dokazali da je njihovo učenje laž." djevojka iznenada shvati istinu u pozivu na sudbonosno svitanje.
"Moramo ih upozoriti."uzviknu mladić
U tom trenu bijele golubice koje su kao i svakog jutra slijetale na travnjak pored njih poletješe u nebo.
"One će ih obavjestiti." reče mirno djevojka."A mi moramo krenuti, ako hoćemo na vrijeme stići do vrha planine."
Iz svih gradova su krenule kolone mladih ljudi koji su cijelo vrijeme šutili i mislima sudjelovali u sudbini mladog čovjeka i dvanaestorice.Na proplanku podno planine je sunce sjalo zlatom. Mladost je promatrala nebo i let bijelih golubica prema moru. Vidješe i ogromnog orla kako ih slijedi. Kada su se bijele ptice vraćale prema planini orla više nije bilo. Nebo je blještalo zlatnom kišom, a ka vrhu planine se iznenada podigla duga.
"Bilo bi krasno prošetati duginim bojama i otići do onog oblaka u kojem se krije vrh." reče dječak velikih tamnih očiju.
"Možda ćemo jednom, kada odrastemo, naučiti i korake sna i moći lutati nebom." šapnu djevojčica duge plave kose.
"Učitelj kaže da materija sna dolazi s neba, da su to sitni končići koji plešu za nas još nevidljiv ples i sviraju za nas nečujnu muziku."
"Pogledaj onaj oblak, izgleda kao kočija."
"Tko sjedi u njoj?"
"Mislim da je to sveti Nikola koji nam donosi poklone."uskliknu djevojčica.
Djeca su zadivljeno promatrala srebrenastu Trojku letećih konjića. Iz kočije sav u bjelom izađe starac duge sjede brade i srebrenim stepenicama se spusti k njima.
"Tamo gore na vas čeka učitelj. Pođimo da stignemo na vrijeme." reče zaštitnik djece i putnika.
"Što će se dogoditi gore?" upita ga dječak
"Čudo."
"Čuda se ne događaju, čuda su dio nas samih. Učitelj kaže da mi svojom energijom određujemo ono što će nam se događati."
"Ovo što će se danas dogoditi je izvan vaše moći, to organizira neka vama, do danas, nepoznata energija."
"Ali ju mi svojim mislima i svojom ljubavi možemo usmjeravati." ustraje tvrdoglavo dječak i onda iznenada zašuti.
Ispred njih se pojaviše kolone već pomalo umorne mladosti koja je pješačila već danima. Iza njih su nadolazile nove grupe. Šutnju i tišinu su razbijali udarci bure u krošnjama stoljetnih šuma.

Starac prosu ispred njih Jakovljeve stepenice ka vrhu.
"Ovo je kao u "Božanskoj komediji." reče djevojka prekrasna osmjeha.
"To je znak da smo stigli do vrata neba." grleći je odgovori mladić nešto stariji od nje"Umorna sam od ovog dalekog puta, ali mi se čini kao da se nalazimo podno naše planine pune tajnovitih bića koja će nam pokazati put."
"Uspet ćemo se ovim stepenicama do vrha."
Sve povorke se spojiše u jednu i počeše se uspinjati srebrenim stepenicama.Na vrhu je porota već sjedila na drvenim tribinama. Trinaest križeva je stršilo u nebo. Muškarci s maskama na licima su stajali oko križeva. Po snijegu su sjedili umorni dječaci i djevojčice, mladići i djevojke, a novi su nadolazili. Bilo ih je na tisuće, ali se nije čuo ni jedan glas. Tišina koja se širila vrhom planine je postajala za porotu sve neugodnija. Utihnuo je i vjetar, sunce se polako dizalo, a nebo mjenjalo tonove boja dok nije postalo spektar duginih boja. Ogromno jato bijelih golubica je letjelo iznad platoa i iz njihovih kljunova je umjesto gugutanja počeo padati zlaćani prah.Mladi čovjek i dvanaestorica su stajali ispred križeva. Iz perunika se polako slične svilenim trakama pojaviše vile i zaplesaše svoj vilinski ples.Tisuće glasova odjednom zapjeva
"U jaslicam prostim rodio se bog koji s neba siđe radi puka svog....................."
Muškarci s maskama na licima krenuše prema grupi u želji da ih savladaju i okuju na križeve. Vile ih opkoliše i zapetljaše njihove ruke u čvorove.
"Priznajte ovoj mladosti prevaru, odajte im svoje mađioničarske trikove." sa drvenih tribina zaurla porota.
Mladost se počela smijati. Njihov smijeh je odjekivao planinom i vraćao se s neba kao jeka. Mladi čovjek i dvanaestorica su se isto smijali. Smijeh je zvonio kao zvona sa svih katedrala, zvona koja najvljuju uskrsnuće.
"Ovo je svitanje koje svjetlošću stuparasprši tmine grijeha.Ovo je svitanje koje danas po svem svijetu one,što u ljubav vjeruju,od tmina grijeha i od opačina otima,vraća milosti i pridružuje svetosti.Ovo je noć, u kojoj je ljubavraskinula okove smrtii kao pobjednik stala među nas"
Glas je dolazio s neba vjetrom koji je raznosio zlaćanu prašinu svijetom. Smijeh kao zaraza, smijeh sretne mladosti otvori vrata neba i na njima se ukaza starac duge sjede brade.
"Ovo je Bog." pomisliše djeca i njihove misli se spojiše u energiju iz koje se vrh planine pretvori u beskrajni prostor pun sunca.
"Ne, ja sam samo dio vašeg sna, ja sam ruka majke koja vas miluje kada ste bolesni, pogled oca kada učinite pogrešku, osmjeh učitelja kada naučite zadaću, vaše uzbuđenje kada sretnete ljepotu u drugim očima, vaše suze kada ste tužni i vaša ljubav koju nosite u sebi."
Djeca su se smijala i držala za ruke, tisuće stisaka je stvorilo obruč u kojem je, kao crna rupa, stršala drvena tribina s porotnicima.
Starac nastavi:

"Vaš smijeh je umor, koji ste osjećali, pretvorio u krepost. Ostanite vjerni sebi, ostanite vjerni snazi vaše ljubavi. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove zamišljene vječnosti. Raj, koji mnogi koriste kao zamku za nesigurne, je tu među vama u vašem snu koji živite. Vi nosite beskonačnost u konačnosti vaših tijela."
Smijeh je postajao vjetar i glas starca, koji je nestajao u zlaćanom oblaku, se mješao s njim. Drvo koje je u tom trenutku izraslo na vrhu planine baci sjene na sve četiri strane kamenjara. Križeva više nije bilo, na njihovim mjestima su procvali grmovi bijelih ruža, kao znamenja, koji će potsjećati na pobjeđenu zlu misao i uskrsnuće ljubavi.

Spustila se sunčevom svijetlosti u njegov san i on je vidje istu kao onda, kada ju je u jednom svitanju po prvi put ugledao ratnik sunčeve svjetlosti, kako lebdi bosonoga, kao vizija, iznad velike rijeke bez povratka i govori:

Budim se zbog sunca koje
miluje svitanje,
budim se zbog osmijeha neba,
zbog ljepote moga i tvoga buđenja i
volim te pogledom, sluhom i okusom.

Budim se i zovem te
krenimo do kraja svijeta
dotaknimo rosu na travi
te čudesne dragulje,
darove sretnog buđenja.

Ratnik sunčeve svijetlosti zadivljen trenutkom promatra mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu. U njenu dugu kosu, uplitale su se zrake tek probuđenog sunca. Omamljen tim čudesnim sjajem, ratnik šapnu:

Budim se zbog ljepote svemira i vremena,
te daleke ljepote skupljene u naše
ovdje i sada.
Budim se
zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova na kojima slušamo tišinu,
budim se
zbog parkova u kojima pjevaju ptice
budim se zbog istine u srcu,
zbog sreće,
zbog osmijeha kamenih spomenika,
zbog prerano zaspalih prijatelja

U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo, ali danas se rijetko tko odluči plivati uz rijeku bez povratka. Ono što je ugledao u oblaku sunčane prašine bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni treptaj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, život pun sjećanja, misli i osjećaja.

Budim se
da nebo ne bude krletka dušama
nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.
Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe
zbog svih okrutnosti svijeta.

Očima tamnim kao noćno nebo koje se javlja između zvijezda, ona se za trenutak čvrsto zagleda u njega, kao da je sam njen izgled bio očigledan odgovor.

Budim se u ovom svitanju
drukčija i nova
budim se,
a ti šapućeš
mirisom sna, okusom meda,
cvrkutom ptica
probudi se ljubavi,
rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.

To je bila duša istine. Drugi ju nazivahu Majkom nad majkama, ali ona nije bila tako stara, ona nije starija od vlati trave koja treperi na vjetru, na kojoj jutarnja rosa zrcali sreću buđenja. Ona je lice ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjedini čovjeka i ženu u ljepotu postojanja.

Budim se i otvaram oči
tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna
krenimo zajedno do kraja svijeta dok
voda bešumno protiče,
probudimo se sjedinjeni u obećanju
da ćemo izaći među koplja
sunčeve svjetlosti
hrabro koračati među opustjelim srcima
i u svakom zrncu pjeska
zrcaliti ljubav i istinu života !